I'm my enemy's neighbor

12# Polomljeni prozor

"Bratee, Larisa napokon odrasta." Čula sam s druge strane slušalice.

"Hvala Naya." Sarkastično odvratim. "Puno mi znači što podržavaš moje spavanje s Landonom." Preokrenem očima.

Ajoj, to je krivo zvučalo. Nismo uopće spavali skupa.

"A gdje si ti nestala? Nije te bilo čitave noći." Nasmiješim se podlo.

Ispričala sam joj svoj jutarnji skandal s Landonom. Zanimalo me njeno mišljenje o tome i već vidim da misli da će nešto biti između nas. Aha bit će, ubojstvo ako me još jednom takne.

"Ja..." Rekla je pomalo uplašeno. "Napravila sam sranje. " Uzdahnula je na kraju.

"Što..? Gore od spavanja u istom krevetu s najopasnijim likom u školi?"

"Puno gore." Ozbiljno je rekla. "Ne žalim, ali svejedno ne bih to ponavljala. Bilo je lijepo, ali osjećam se odvratno. Kao da sam izdala neku osobu koju volim. Doslovno sam se barila s Aleksanderom."

Zastala sam na to i sjela u sjedeći položaj. To je... Zanimljivo. Naya, koja ne podnosi Alexa i hoće da visi na kolcu, ljubila se s njim.

Uspravila sam se. "U redu. Nastavi."

"Ugh Isa, ne znam kako i zašto, ali samo se dogodilo. Lik se super ljubi, ali kreten je i mrzim ga. Još ostajem na tome da ga sredimo zajedno."

"Čekajj. Naya također odrasta." Nasmijala sam se.

"To nije smiješno Isa." Zacvilila je. "Najgore je što ga nisam odgurnula ili nešto. Ima da se roknem nakon što njega roknemo."

"Tako je. Roknut ćemo ga." Složila sam se s njom. "Ali ne u doslovnom smislu. Jao Bože, to sigurno ne. Trebamo neki pla..-" Smišljala sam plan za Alexanderovu, i usput Landonovu ako bude prilike, propast, ali nešto me prekinulo.

Nešto što ne čujem svaki dan.

Lupanje po vratima i sekundu poslije razbijanje stakla maknuli su me iz razmišljanja. Iz prizemlja su dolazili zvukovi poput vikanja i psovanja. Polako sam okrenula glavu prema vratima sobe i zaledila se na mjestu.

"Isa? Jesi tu?" Pitala je Naya dosađeno. Nije čula prasak. "U pravu si, trebamo plan."

Nisam mogla odgovoriti jer su se vrata moje sobe širom otvorila i skoro iskočila iz temelja. Soba se zatresla, a osoba koja je stajala pred vratima izgledala je ljuto.

Slučajno sam ispustila mobitel na pod i, vidi čuda, odmah se isključio. Koliko sreće imam danas, to treba zabilježiti u Guinnessovu knjigu. Ili je to ipak za rekorde?

Zbunjena sam.

"Mala, di ti je brat?!" Pitao je muškarac star dvadesetak godina, i uperio pištolj u mene.

Kako bezobrazno.

"Ne znam." Slegnem ramenima.

Sigurna sam da mi je Leo rekao da nikog ne puštam u kuću. I ovaj lik se sam pustio. Maniri, propali su kroz zemlju.

"Čuj mala, nisam raspoložen za igrice." Rekao je mrtvo ozbiljno s tračkom hladnoće u glasu. Jezivo. "Ako se ne pojavi za par minuta, sljedeći metak ne ide u prozor nego u tvoju glavu."

Prozor? Znači on ga je razbio.

"Mogu ga nazvati?" Pitala sam nesigurno. "Jer čujte gospon, on se neće sam pojaviti." Iskreno sam rekla, svjesna me baš briga gdje je i kad dolazi, ali ne želim da me ovo stvorenje ubije.

"Molim?" Podigao je obrvu. "Daj mi mobitel."

Podigla sam svoj dragocjeni predmet života s poda i dodala ga liku u njegove mrtve ruke. Ali stvarno mrtve, pune su modrica i sranja, pitam se kako uopće stoji tu.

"Kurvo, isključen je." Pogledao me bijesno.

Ovo ne sluti na dobro. Polako mi je počeo prilaziti, a ja sam hodala prema nazad. Sudarila sam se s prozorom i ne sviđa mi se kamo ovo vodi.

"Ovaj dan ćeš pamtiti." Ljuto me gledao.

Um, ne hvala. Jedino što ću pamtiti bit će njegovi žuti zubi za koje se kladim da će popadati do njegove pedesete.

Krenuo mi je skidati majicu, a ja sam počela vrištati i udarati ga. Ne predajem se bez borbe. Čovjek je smrdio po cigaretama i dimu, a jakna mu je puna krvi. Odvratno.

Udario me po licu što me malo ošamutilo, ali dovoljno da izgubim orijentaciju. Zavrtilo mi se u glavi i zacrnilo pred očima, ali nisam se onesvijestila. Oh ne, nije dobro.

Bio je spreman razderati mi odjeću, ali nešto ga je spriječilo. Čula sam trčanje po stepenicama i drugo vikanje. Netko je uletio u sobu.

"Maksim, pusti ju." Rekao je muški glas i čulo se pripremanje okidača na pištolju. Bio je spreman pucati.

Podigla sam glavu i vidjela Landona kako stoji nasred moje sobe, u poderanoj odjeći s razbarušenom kosom, i prijeti liku koji mi je provalio u kuću.

"Naravno." Rekao je taj Maksim i poslednji put me udario nečim metalnim po glavi. Zadnje što sam vidjela bile Landonove plave oči, nakon čega sam se srušila na tvrdi pod i prevladala je crnina.