I'm my enemy's neighbor

14# "Ali kuhinja mi je prioritet."

~ LARISA'S  P.O.V. ~

Osjetim neko peckanje po očima i odmah pomislim da me mravi napadaju, ali shvatim da su to samo zrake sunca i okrenem se na drugu stranu.

Drugu stranu?

Čekaj.

Kakvu drugu stranu?

Umorno sam otvorila oči i po drugi put, a nadam se ne i posljednji, vidjela savršeno biće kraj sebe. Bez majice ako smijem primijetiti.

Nakon kraćeg divljenja i maštanja o njegovom savršenstvu, odlučila sam ga probuditi.

"Lan." Lagano protresem Landonovu ruku. A idiot ništa.

"Landon." Udarim ga po istoj ruci.

I on opet ništa.

"Buđenje!" Jastukom sam ga udarila po glavi.

Oprostite, ali ako me misli ignorirati neka barem bude budan kad to radi. A ne u bestežinskom stanju u glavi.

Zaboljela je i mene glava, ali zbog sjećanja na prošle događaje. Što se zapravo dogodilo? I gdje sam? Toliko mi je pitanja na pameti, a jedina osoba koja zna odgovore spava.

Ili ne.

"Au..." Promrmljao je i rukom prošao po očima i pritom se uopće nije trudio kosu maknuti s lica. "Larisa." Rekao je ravno ne čudeći se mojim namjerama.

"Dobro jutro." Kažem. "Zahtjevam odgovore." Službeno sam rekla.

"Uh..." Gledao je zbunjeno oko sebe još se privikavajući na svjetlost. "Kakve odgovore?"

"Zašto sam ovdje?" Podignem obrve. "I gdje je hrana?" Gledala sam oko sebe.

Postajem gladna od stranog okruženja. Ili od bilo kakvog okruženja.

"Aha, da." Rekao je dosađeno. "Onesvijestila si se." Pokušao je imati empatije na licu, ali ne uspijeva mu. Ne bi ni meni. "Kako se osjećaš?"

"Savršeno. Nastavi." Nestrpljivo sam rekla. Fakat sam gladna.

"Dobro..?" Gledao me kao da sam imala teži potres mozga. Tko zna, možda i jesam. Ali treba mi hrana čim prije.

"Um, onda sam te spasio i donio ovdje." Slegnuo je ramenima.

"Gdje?"

"Pa tu. U našu tajnu vil..-" zastao je kad je shvatio što je rekao. "Mislim, nema tajne vile, što? Samo nečija vila." Kimnuo je glavom na svoje pametne riječi.

"Okej... Nebitno." Mahnen rukom ne obazirući se na njegova sranja i maknem pokrivač sa sebe.

Ustala sam iz kreveta i pošla do vrata. Trebam naći kuhinju. Imam osjećaj da mi ovaj idiot neće otkriti ni kako otvoriti vrata, a kamo sreće da mi pokaže kuhinju.

"Gdje ideš?" Uzdahnuo je.

"Daleko." Sarkastično odgovorim. "I više me nećeš vidjeti." Preokrenem očima.

Pogledao je zbunjeno na sebe i maknuo pokrivač. Wow, ne samo da nije imao majicu, već ni hlače. Stvarno je zgodan. To se traži. Ali tek nakon kuhinje.

"Nice." Kažem. "Ali kuhinja mi je prioritet." Otvorim velika drvena vrata. "Tako da, ćao druže."

Izgledao je začuđeno i kao da mu nije jasno zašto odlazim. Nešto je htio reći, ali odustao je.

Za sekundu sam se našla na hladnom hodniku. Stresla sam se zbog nagle promjene temperature. Uzimajući u obzir da sam nosila samo nečiju preveliku kratku majicu, ne znam kako se to stvorilo na meni, nije ni čudo što mi je hladno.

Pogledala sam oko sebe. Hodnik je uzak i mračan, ali na kraju se vidi svjetlost. Pretpostavljam da su tamo i stepenice.

Došla sam do kraja hodnika i začudila se. Ova vila me podsjeća na neki ilegalni mansion, a ne samo tajnu vilu, kako je to Landon opisao.
S vrha stepenica vidjela sam ogromno predvorje s mramornim pločicama i puno ukrasa. Bogato ukrašeni lusteri su na dnevnoj svjetlosti svjetlucali, a miris lavande i bora se osjetio po cijeloj vili.

Osjećam se kao princeza ovdje. Hah sigurno. Zapravo sam mrtvi zatvorenik. Jesam li?

Trebam hranu.

Spustila sam se do predvorja, oprezno da ne padnem po skliskim stepenicama koje su se tako sjajile da sam vidjela svoj odraz u njima, što je stvarno zakon. Prozori su u pravokutnim i trokutastim oblicima, a pružaju se od poda do stropa.
Ugledala sam neka veća vrata i mislila da je pametno ući tamo.

Mislila.

Ključna riječ.

Otvorila sam ih i ugledala četiri dečka kako se smiju i sjede u blago prigušenoj prostoriji. Ogromnoj prostoriji.

Svi sjede na velikom kauču u L obliku i gledaju u platno, na kojem se prikazuje film pomoću projektora, na drugoj strani prostorije. Oni... Jedu! Jedu kokice i čips.

Meni dovoljno.

Jedan je shvatio da stojim kao idiot pred vratima i buljim u njih, u kokice točnije, i pročistio grlo.

"Ćao..." Rekao je. Ne znam mu ime, ali prepoznajem ga iz škole.

"O Larisa!" Alexander je uzviknuo sretno kad me primijetio. "Dođi k nama." Pozvao me.

Besplatna hrana i film s mojim 'otmičarima'? Zašto ne.