I'm my enemy's neighbor

18# "Tko?!"

"Jesi za ples?" Landon mi je pružio ruku.

JeSi Za PlEs, kakvo pitanje naravno da ne. Ali ne želim gospodinu savršenom kvariti večer, stoga sam pristala. U najgorem slučaju stat ću mu na nogu i trebat će biti u kolicima do kraja života.

"Može." Uljudno se nasmijem i prihvatim ruku.

Plesni podij je svjetlucav i već mnogo ljudi pleše. Tako je plešu, a ne kao ja, koja će padati po cijelom podu. Zajedno s Landonom ako je te sreće.

Stali smo na podij i primio me oko struka. Okej, možda ovo nije toliko loše. Pogledao me u oči i poželjela sam pobjeći negdje. Ja njega ne mogu gledati ni u jedno oko, kamoli da gledam u oba. Izgleda kao neki princ, svega mi. Već osjećam vrtoglavicu, toliko je zgodan.

Kako jadno.

Ljubav te čini jadnim. Ti to ne bi razumijela.

Hvala Bogu što ne bih.

Zašto taj idiot ima takav utjecaj na mene?

Primila sam ga za ruku i upozorila ga na moguće posljedice. "Landon, samo da ti kažem, nisam plesala sto godina, i vjerojatno ću ti stati na nogu. Niti ne znam plesati."

Nasmiješio se i podigao obrve. "Nema veze, onda ću te naučiti." Namignuo mi je, a ja sam blentavo buljila u njega. Protresla sam glavu i kimnula. Mogu ja ovo.

U trenutku kad smo počeli plesati, začula sam pucnjavu. Što je ovo brate..? Jedan. Dva. Dva puta je netko ispalio iz pištolja.

Osjetila sam da se Landon trznuo i čvršće me primio.

"Sranje." Promrmljao je i gledao oko sebe.

Prije nego što sam se pribrala i shvatila što se događa, lagano me povukao za ruku i već smo trčali negdje.
Ništa mi nije bilo jasno i kroz glavu mi je prolazilo petsto pitanja, ali čovjek očito zna kamo ide. Zaustavili smo se i završili na stražnjem izlazu.

Hladan vjetar me ošinuo po faci i kosa mi se zalijepila za usta. Fuj.

Maknula sam kosu s lica i okrenula se prema Landonu. "Ahm, Lan..?"

"Poslije ću objasniti." Rekao je odlučno i izvadio mobitel.

Pa... Super. Trepnula sam par puta.

"Slušaj došli su u restoran, šaljem ti adresu dođi po nas." Rekao je jasno i tiho.

"Pa Landon, tko je došao u restoran?" Pitala sam pokušavši zvučati hrabro, ali srce mi je nabijalo od straha kao da sam sljedeća na ruskom ruletu. Možda i jesam. Nadam se da ne.

To bih voljela vidjeti.

Šuti.

"Neki ljudi..." Promrmljao je značajno.

"Landon, nisam toliki idiot. Shvatila sam da su ljudi, a ne vanzemaljci." Tresnula sam se po glavi.

"Istina ti se neće svidjeti Larisa." Pogledao me ozbiljno.

"I što sad? Voljela bih znati tko nas pokušava ubiti." Rekla sam ne znam više ni sama kako se osjećajući.

"Ne bi, vjeruj mi." Mračno je rekao i gledao u daljinu.

"Ugh Landon stvarno si dosadan." Namrgođeno kažem i prekrižim ruke preko prsa. Osjećam se i prestrašeno i naživcirano u isto vrijeme.

Ako nešto mrzim i ne mogu uopće podnijeti je kad mi ljudi skrivaju nešto ili ne govore istinu. To će me povrijediti? Pa što. To je za moje dobro? Šuti, nije. Nisam spremna čuti istinu? Stari, kako ti znaš za što sam ja spremna? Koliko znam, mogla bih biti spremna i na borbu s mrtvim medvjedima, a da ti toga nisi svjestan.