•AKO IŠTA VRIJEDI•

1. dio

Teško je oprostiti se s mjestom u kom si odrastao, u kom si napravio toliko uspomena. Bez obzira što se cijeli Zagreb izgradio od perioda kad smo moj brat i ja bili djeca, do sad, i dalje rado ugledam prizore koje me vrate ja bezbrižno djetinjstvo.

Imala sam želju da i moj sin, mali budući sportaš, osjeti te čari trčkaranja po ulicama Zagreba. Doduše, ne baš po ulicama već makar po parkovima ili stadionu Maksimiru. Još je nedovoljno odrastao, štoviše previše je mali da bi shvatio poantu te ljubavi ka nogometu.

Već godinu i pol odrasta u familiji gdje su mu i ujka i otac profesionalni nogometaši. No, nije to sve. Faktički mu je cijela okolica satkana od tribina, nogometnog stadiona, lopte i dresova.

Osjećanja su mi se mješala dok sam i posljednji kofer spuštala u prtljažnik. Nije mi prvi put da odlazim iz Zagreba, ali mi je zaista prvi put da odlazim na dug vremenski period.

"Jesi sigurna da je dobra odluka otići od porodice u skroz drugu državu?", pitao bi me moj brat u sinoćnjem telefonskom razgovoru.

"Naravno da je. Ne idem na Mjesec, već kod svog zaručnika, budućeg supruga i oca svog djeteta.'' , odgovorila bih gutajući knedlu u grlu. Lažem i njega, a lažem i sebe.

Zatvorila sam prtljažnik i preuzela sina iz ruku moje majke. Sa suzama u očima me je gledala dok sam vezivala dječaku pojas u kolima.

"Jesi sigurna da si sve ponijela?", zadržava me koliko je moguće.

"Naravno da jesam, mama. Ako mi je šta ostalo, kupit ću u Liverpulu, ne brini se.", tješila sam ju, iako ni meni nije bilo utjehe.

Još jednom sam ju zagrlila pa je ona poljubila dječaka u obraz, brišući suze sa svojih obraza. Ušla sam u vozilo i po prešla pogledom po ovom mjestu. Falit ćeš mi Zagrebe moj.

"Javi se kad stigneš!'', čula sam glas majke usprkos motoru automobila. Klimnula sam glavom potvrdno trudeći se da ne zaplačem još više.

Brzo smo došli do aerodroma. Naš let je za malo manje od 45 minuta. Jedva čekam da poleti avion, da barem znam točan razlog ovolike tuge.

Sačekala sam sa bebom vrijeme kad ćemo doći i mi na red za kontrolni skener, no do toga ima još vremena. Gledajući ka maloj kopiji mene i Andreja u jednom, iliti našem sinu, misli mi je odvukao zvuk mobitela. Ugledavši sliku Andreja preko ekrana, hitro sam se javila.

"Lucee!'', Isuse, kao da mu nisam čula glas godinama, a ne od sinoć.

"Hej, mili moj!'', uzvratim mu pozdrav kao neka srednjoškolka, a osmijeh mi se razvuče od uha do uha.

"Završen trening?", puhnem u slušalicu sa željom da ga što prije zagrlim.

"Odavno, čekam samo da mi se javiš. Di je tatin šampion?", nasmijemo se u isto vrijeme oboje, dok se meni po glavi vrte misli da smo nas dvoje na kraju zaista uspjeli. Sad imamo dijete koje je plod naše ljubavi.

"Pored mene je, jedva čekam da prođemo skener, da uđemo u avion, pa da spava u miru.", rekla sam.

"Opet ne spava?", upitao me je.

"Ma kakav. Muči i mene i sebe noćima. Zaspi veoma kasno, a meni tad već bude vrijeme za ustajanje, doručak, trening...", krenem da nabrajam.

"Upali kameru!", reče mi te to odmah uradim. Uzela sam dijete u ruke kako bi ga i on normalno vidio.

"Di si Reno, šampione?", preko njegovog lica se razvukao širok osmijeh.

"Ajde Renato, maši tati. Ajde...", pričala sam polu uspavanom dječaku. Ipak, samo se nasmijao kad je ugledao tatu na ekranu mobitela. Vratila sam ga natrag u kolica.

"Jedva čekam da ga primim u ruke. Isuse, tri mjeseca nisam vidio sina. Kako vrijeme leti.", prešao je rukom preko glave shvativši da je zaista prošlo i više od tri mjeseca kako se nismo vidjeli. Tad je bio u Zagrebu, na okupljanju reprezentacije.

"Tu smo za par sati, ne brini!'', kažem mu.

"I da ti nije palo na pamet da mu kupuješ igračke, kao i uvijek što radiš.", zaprijetim mu.

"Daj, Lucija. Da sina dočekam praznih ruku, nema sile.", izvlačio se.

"Kupio sam mu loptu, kad fino prohoda idemo mi već skupa na treninge.", nasmijao se.

"Dobro da opet nisi kupio ping-pong lopticu koju je mogao da proguta. Onda bih ja tebe progutala skupa s njom!", ozbiljna sam.

"Stavljaš me na strašne muke, Luce.", lažno zakuka te među nama nastane tišina. Pogledam na sat i shvatim da vrijeme leti kad razgovaram s njim.

"Moram da idem, javim ti se kad sletimo u Liverpulu!", kažem ustajući.

"Važi, ljubim te!'', odjavio je poziv i prekinuo.

Kao i prvog dana, Andrej i ja opstajemo u sretnoj vezi. Sada smo roditelji, ali naša ljubav je ostala ista, ako ne I puno jača. Mnogo se uozbiljio dolaskom Renata, našeg malog sina. Prihvatio ga je od dana kad sam mu saopštila vijest da sam trudna.

Problema uvijek ima i biti će. Što bismo se mi razlikovali od drugih ljudi i živjeli dosadnim životima bez makar malo drame.

Znam da će mi se život u Liverpulu promijeniti. Ipak sam cijeli život provela u Zagrebu, pored svoje porodice. No, sad mi je porodica I Andrej. Moram malo da mijenjam sredinu i da se navikavam polako. Kako god izgledalo sve to, niti jedan trenutak proveden s njim ne bih mijenjala ni za sta na svijetu. Od trenutka kad sam ga upoznala, preko svih gluposti koje smo prošli skupa, do danas. A sve stane u jednog malog čovjeka koji je pola ja, a pola osoba koju neizmjerno volim.

•sudeći da vam se svidjela prva sezona priče "Par minuta za nas" odlučila sam da vam objavim nastavke. Ispoštujte me kao autora i izdominirajte sa komentarima i podrškom kao svaki put.•

Vote?