•AKO IŠTA VRIJEDI•

18. dio

Ne znam sto mi je bilo gore, to što me daljina i razdvojenost ubija ili to što ovih pet minuta nikako da prođe.

Napokon je otkucao posljednji sekund, a mene uhvatio neki grč. Ne smijem ni da pogledam uopće.

"Jesi dobro, Lucija? Prošlo je pet.", dozivala me je Sofija ispred vrata toaleta. Uzela sam onaj test i ne gledajući ka njemu otvorila vrata toaleta.

"Paničarim.", osjećam kako sam blijeda kao krpa. Samo što se ne onesvijestim od adrenalina i neizvjesnosti.

"Daj meni da ja vidim. Iako nemaš potrebe da paničiš.", kaže mi. Dam joj test te ga ona uzme u ruke. Sekund nakon toga se nasmiješi. Iz osmijeha mi je sve bilo kristalno jasno.

"Čestitam buduća mama još jednog zlatnog dječaka ili curice.", povukla me je u zagrljaj.

Duboko sam udahnula, pokušavajući da se smirim. Preko njenog ramena sam posmatrala svog malog sina koji je još uvijek spavao. Da li ću ja stvarno iduće godine, u ovo vrijeme, imati još jednog člana obitelji koje je nalik na njega?

"Nećeš plakati, ne!", pustila me je iz zagrljaja i unaprijed opomenula da neće da vidi suze.

"Izaći ćemo van sa klincima. Taman da upoznaš još jednu djevojku.", predložila mi je.

"Koga?", upitam ju.

"Vidjet ćeš. Došla je također radi sinoćnje promocije, ali ju ni ja sama nisam stigla vidjeti i razgovarati s njom.", rekla mi je.

"Jao.. jao, sori što sam ti sve upropastila, nije mi bila namjera, zaista.", krenula sam da joj se ispričavam za sinoćnje scene.

"Ne, nisi ti kriva.", nasmiješila mi se.

"Sad se spremi, doći ću za sat vremena po tebe, da idemo van.", dodala je.

...
Uzdahnula sam oblačeći na sebe trenirku koju sam prije sto godina kupila u jednom dućanu u Splitu, kad sam bila na moru. Sama činjenica da mi u trbuhu raste još jedan život, bacala je niz vodu sve brige. Međutim, to nije potvrđeno u sto procenata. Zbog toga, moram da ostanem pribrana radi sebe.

Još jednom sam pogledala ka onom testu na kom je bio iscrtan plusić. Što bih dala da mogu istog momenta da podijelim ovu informaciju sa Andrejem i Bornom. No, neću da im pričam išta dok god ne budem sigurna u to.

"Mama...", misli mi odvuče glasić mog sina koji mi je prišao i primio me za ruku.

"Idemo.", rekao je.

"Čekaj.", uzela sam torbicu i onda smo izašli iz sobe. Sofija bi trebala doći svaki čas.

"Hoćemo kasnije razgovarati s tatom?", pitala sam ga dok me je on pažljivo slušao, u rukama noseći svog medvjedića.

"Da.", rekao je kratko. Obožavam naše neobavezne razgovore, majke i sina.

Sofija me je čekala u hotelskom lobiju skupa sa svojim klincima. Pozdravile smo se, te se zaputismo u jedan od obližnjih lokala, u sklopu kog su i dječje igraonice.

"Često dolazim ovamo sa klincima kad sam u Beogradu, tako da, ako te kad put ponovno nanese u Beograd, mozda sam i ja baš ovdje.", reče mi. Uzdahnem prebacujući pogled ka klincima. Bilo ih je ukupno desetak. Naravno da se Renato odmah uklopio sa sinovima Sofije. Nista drugo nisam ni očekivala od djeteta poput njega.

"Žao mi je što se sve izdešavalo i što se nismo ni upoznale kako treba.", vratim pogled ka njoj.

"Opusti se, Luce. Važno je da si ti nakon svega dobro. Nikome ne bih poželjela, posebno ne djevojci u tvom stanju, da radi sa čovjekom poput njega..", zastane primivši me za ruku.