•AKO IŠTA VRIJEDI•

32. dio

(Ostavljajte usputne komentare)

U tišini jutarnje svjetlosti, polako otvaram oči i osjećam blagu toplinu sunčevih zraka kako miluju moje lice. Pogledam ka drugom kraju kreveta i sjetim se da mu je danas rođendan. Odlučim mu dati još malo vremena da odspava, taman dok ja popijem prvu jutarnju kavu i spremim Renata za dan.

Polako se ustajem iz kreveta i prelazim preko sobe u prigušenom svjetlu jutarnjeg sunca. Lagano zatvaram vrata sobe a potom odem do sobe Renata. On već sjedi u krevetu i čeka nekog da registrira da je budan.

"Dobro jutro, mali.", primim ga u ruke s osmijehom.

"Dobro jutro, mama.", odgovorio mi je. Kako brzo raste. Počeo je i kraće rečenice sam da sklapa.

"Danas je tatin rođendan. Hoćemo ti, bata I ja da spremimo tati nešto lijepo?", pitam ga a on se nasmije kao da sve razumije.

"Ajde prvo da se obučemo.", spustim ga na pod i spremim ga za dan.

Kroz narednih sat i pol vremena sam ga nahranila i spremila i sebi kavu, a I još par neki stvari paralelno.

"Dolazim brzo, budi gospodina Kramarića.", napisao je Borna u poruci.

"Dobro di si ti? Za koliko si tu?", odgovorim.

"Za dva minuta, doslovno. Tražim parking mjesto i dolazim gore.", odgovorio je odmah. Izašla sam iz chata i zaključala telefon.

"Dobro jutro.", čujem Andrejev uspavan glas od iza sebe.

"Jutro. Baš sam krenula da te budim. Borna je ispred zgrade.", kažem mu. On se samo protegne, kao da ga boli uvo za sve.

"Ej da i sretan ti rođendan.", kažem mu a on se nasmije.

"Nisam ništa konkretno spremila kao poklon ali imaš nešto što moraš da znaš. ", kažem mu. U pogledu mu vidim zainteresiranost. Zvono na vratima nas prekine. Renato prvi otrči do vrata a Andrej za njim.

"Koga to moje oči vide?", kaže aludirajući na oba Kramarića.

"Di ste obitelji moja.", Renata podigne u naručje.

"Prekinuo si nas u nečemu bitnome.", reče mu Andrej.

"Što je bitnije od mog posjeta na ovaj divan junski dan.", okrene Borna priču na svoju stranu, kao obično što biva.

"Postat ćeš ujka ponovno!", prekinem ga.

"Znam, što je tu novo?", pogledaju me obojica iznenađeno što sam to rekla kao da ne znaju.

"Još jednog dečka.", nasmijesim se.

"Isuse!", Andrej šokirano stavi ruku na usta.

"Za ovo se, stari moj, treba dvaput napiti!", zagrlio ga je Borna preko ramena.

"Čekaj, ne šališ se?", i dalje je šokiran. Odmahnem glavom.

"Ne šalim se. Saznala sam to još nedavno, samo nisam htjela reći nikome.", priznam mu.

"Jedino što si ti navikao da ti Borna sve saopštava preko mobitela.", dodam.

"Nije tako.", duri se Borna.

"Ma ne.", odmahnem glavom.

"Nije uopće tako. Ne izlijećem se ja svaki dan, mislim... barem jednom u tri dana.", makar je priznao ako ništa. To nas natjera na smijeh.

...

"Znaš što.. ", pogledam ka Andreju čiji je pogled fiksiran na našem malom koji se igra nedaleko od nas.