•AKO IŠTA VRIJEDI•

8.dio

(Ostavljajte usputne komentare)

Oko jedan sat popodne bi trebalo da se ekipa okupi za polazak u Tursku gdje će da se susretnu sa njihovom reprezentacijom. Trenutno je doslovno 12 sati, a Andrej još spava. Žao mi je da ga budim. Spremila sam mu ja stvari koje će da nosi. Upoznata sam s tim već odavno. Ipak mi je rođeni brat od malih nogu, doslovno, u nogometu.

"Otkud vi?", otvorila sam ulazna vrata iza kojih se iscrtao lik mog brata, a pored njega i Joško.

"Došli smo po tvog zaručnika.", rekao je Borna pružajući ruku ka meni. Pogledala sam ka Jošku koji me je s nekom dozom neprijatnosti gledao. Nasmiješila sam mu se kako bi se opustio. Nismo klinci više.

"Bok, Jole. Uđite.", upustim ih da uđu.

"Andrej i Renato spavaju. Cijelu noć oka sklopili nismo.", probam da objasnim.

"Zašto?", upita Joško skidajući ruksak s ramena.

"Reno se razbolio, ima visoku temperaturu. Doduše, sad je bolje.", kažem mu.

"Idem da probudim Andreja kako bi krenuli polako.", kažem odlazeći ka sobi.

"Znaš kolko mi se ne da kreniti.", doslovno je kukao Andrej iza vrata Renatove sobe.

"Ponašaš se poput djeteta.", doviknem mu gledajući ka Jošku i Borni. Njih dvojica su se osjećali neprijatno jer su banuli kad ne treba. Joško je djelovao kao da će da pobjegne, ali se suzdržava. Još uvijek.

"Okej, idem.", izašao je iz sobe, zatvorivši vrata.

"Ajmo.", mahnuo je rukom ka ovoj dvojici te Borna prođe prvi.

"Zakasnit ćemo. Modric je pisao poruku prije pol sata da je stigao, a mi...", krene Borna da kaže.

"A mi idemo sad. Ali smo krenili.", mahne Andrej prstom oblačeći tenisice.

"Čekaj Joško...", spustim ruku na njegovo rame te me pogleda.

"Reci.", progovorio je.

"Sve je okej?", nasmiješim se.

"Naravno da je, zašto?", uzvratio je smiješak.

"Ništa...", odmahnem glavom sklanjajuci ruku sa njegovog ramena. Boze, kolko mi je samo žao jer smo nekad bili toliko bliski, a danas je sve samo prošlost. Mrzim kad se nešto tak veliko u našim životima svede na "je l se sjećaš".

"Što se vi domunđavate?", upitao nas je Borna. Pogledam ka Andreju koji pogleda također ka meni I Jošku.

"Ništa.", kažem kratko.

"Pričamo kako bi bilo vrijeme da se krene. Ajmo, čeka nas dug put.", pogura ih Josko ka izlazu.

"Javi mi ako se što desi!", viknuo je Andrej uzimajući kofer.

"Važi.", kažem te ga poljubim u usne. Žao mi je jer neću moći da ga podržavam s tribina. Barem sam svoje najbliže Vatrene vidjela neposredno prije nego su krenuli na put.

Volim kad me o svemu obavijesti. Toliko se trudi da mi prenese svaki detalj onog što "propuštam". Pored njega je doslovno nemoguće nešto propustiti.

"Joško me za čudo ne izbjegava.", napisao je poruku koja je i mene iznenadila.

"Zezaš?", pitala sam ga.

"Ne.", odgovorio je.

"Cijelim putem je bio raspoložen, čak najviše od svih. Sve vrijeme je pokretao razgovor između nas dvojice.", dodao je.

"Opametio se.", našalim se.

"Izgleda da naš mali Jole odrasta polako.🥺", dodao je. Bilo je vrijeme da Josko prestane da se pravi budala, iskreno. Želim ga ponovno da bude kao nekad. Najbolja osoba ikad. Bez ljubomornih ispada.