•AKO IŠTA VRIJEDI•

15. dio

(Ostavljate usputne komentare)

Beograd, Srbija📌

"Poslat ću ti ja dadilju za Renata, nemaš frke oko toga.", pričao mi je Borna već sat vremena u slušalicu, dok sam ja doslovno spavala u busu, držeći uspavanog Renata u naručju.

"Slušaš li me? Lucija?", glasnije je izgovorio moje ime te se cimnem.

"Da, da...", kažem otvarajuci oči.

"Za kolko stižeš u hotel?", pitao me je.

"Za otprilike deset minuta. Jedva čekam da legnem i zaspim. Nikad me nije put ovoliko umorio.", kažem mu iskreno.

"Ujutro će već biti dadilja u Beogradu. Tak da možeš s mirom na razgovor za posao, na prve intervjue i kako to već ide.", pričao mi je.

U Beograd smo došli prije otprilike dvadeset minuta. Ušli smo u prvi bus koji je naišao, a di idemo, ni sama ne znam.

Izašli smo nakon kraće vožnje. Do hotela smo hodali možda pet minuta. Sva sreca pa je bilo slobodnih soba u hotelu, a osoblje je ljubazno. Ovdje me makar niko ne poznaje, pa mi je mnogo lakše.

...
Iskreno, još uvijek sam se pitala da li je ovo bila jedina i zadnja opcija. Taj Beograd.
Udahnula sam duboko, namjestila naočale za sunce na oči. Nisam htjela da rizikujem, a ni dopustila sebi samoj, prosto, da hodam ulicama Beograda bez nekog načina koji bi mi dao anonimnost. U zadnje vrijeme sam izložena paparacima i više nego što želim.

Do svoje lokacije sam došla i prije nego sam trebala. Ušla sam u zgradu s nadom da će sve biti okej. Skinuvši naočale s očiju, ugledala sam nekog višeg, crnog dečka, kako korača ka meni. Međutim, ni riječ mi nije uputio, samo je blago klimnuo glavom ka meni, u znak pozdrava.

Svi su bili u nekoj žurbi. Ovdje se radi punom parom. Trebala bih nekoga pitati gdje bih mogla naći tog Stevana Ercega, ali nitko me ne primjećuje. Svi su toliko "veliki" naspram mene.

"Tražiš nešto?", obratio mi se prijatan ženski glas. Kad sam se osvrnula ka izvoru zvuka, ispred sebe sam ugledala neku plavušu, moje visine.

"Da.. ja.. tražim Stevana Eecega.. novinar je valjda...", kažem zamuckujući.

"Stevu? Naravno, on je tu u lijevom hodniku, prva vrata desno.", objasnila mi je ukratko. Samo sam joj se nasmiješila i otišla niz hodnik, kako ne bih u međuvremenu zaboravila gdje sam krenula.

Čim sam stala ispred vrata, stomak me je užasno presjekao. Da li ću ja ovo moći? Moram! Pokucala sam na vrata i povukla ih, neposredno nakon što se začulo: "UĐI." Vrata su zaškripala, a iza njih, zadubljen u svoj posao, sjedio je neki dečko.

"Zdravo, ja sam Lucija.", progovorim te on podigne glavu od papira.

"Hej!", viknuo je ustajući.

"Očekivao sam te.", prišao mi je pružajući ruku koju sam rado primila.

"Zagreb, ako se ne varam?", dodao je pitanje.

"Da, sa privremenim preseljenjem u Liverpul.", kažem mu.

"Sjedni, razgovarajmo prvo.", gostoprimstvo na prvom mjestu. To mi se sviđa jako. Prvi dojam je najbitniji.

"Okej, što te je dovelo do ideje da pošalješ prijavu za posao, bas u novinarskom timu fudbalskog saveza Srbije?", pitao me je.

"Pa kako da počnem..?", krenem sa pričom.

"U nogometu sam cijeli život, brat mi je nogometaš, dečko isto... za Srbiju sam se opredijelila eto.. slučajno.. nadam se da ću da ostvarim vaša očekivanja.", ukratko objasnim kako bi me razumio.