•AKO IŠTA VRIJEDI•

16. dio

(Ostavljate usputne komentare)

Ovog jutra sam ustala rano kako bih popila šalicu kave na hotelskoj terasi, gledajući kako izlazi sunce, ljudi kreću na posao, a djeca idu u školu.

Pogledala sam na sat. Pokazivao je skoro sedam ipo. Lola bi trebala doći kroz petnaestak minuta, pa cu makar da siđem po doručak sa Renatom, dok ona nije tu.

"Idemo.", kažem Renatu te me on primi za kažiprst, dok ja iza sebe zatvaram vrata sobe.

"Idemo.", ponovi za mnom te se zaputimo ka liftu. Pritisnem gumb za prizemlje, te nakon desetak sekundi se nađemo tamo.

Čim se nađemo u hotelskom restoranu, pažnju mi odvuče trideset dvogodišnji dečko, crne kose. Sjedio je skroz u kutu restorana, čitajući neke skripte, ispijajući jutarnju kavu. Stevan? Što on radi u istom hotelu kao ja? Čim su nam se pogledi susreli, nasmiješio mi se davajući mi znak da priđem.

"Jutro.", kažem ne pustajuci ruku Renata. Stevan ga skenira pa vrati pogled ka meni.

"Jutro. Šta si u slobodno vrijeme i dadilja tuđim klincima?", humor mu nije jača strana. Sjednem preko puta njega.

"U slobodno vrijeme sam čovjek i majka prije svega.", spustim sina u krilo. Stevanov izraz lica se promijeni. Automatski je promijenio boju u licu.

"To ti je sin?", nasmiješi se kiselo.

"Da, ima godinu i pol dana.", naglasim to.

"Kako se zove? Siguran sam da je neko ime autentično za Hrvatsku i te dijelove?", pitao me je.

"Renato. Zove se Renato.", odgovorim. Pozvala sam konobara kako bi donio doručak za mene i dijete.

"Okej Lucija, nadam se da ne boraviš ovdje u hotelu.", pitao me je. Zašto ga to zanima?

"Za sada, da. Kasnije kad ustabilim posao, naći ću si neki bolji smještaj.", kratko kažem.

Na ulazu u hotelski restoran ugledam Lolu kako mi maše. Mahnem i ja k njoj prije nego mi se Renato izvuče iz ruku te otrči ka njoj.

"To ti je, pretpostavljam, mlađa sestra?'', pitao me je Stevan radoznalo.

"Ne... nije mi sestra. Ovo je Lola, dadilja mom sinu i starija je od mene, dvije godine.", previše se raspituje o meni.

"Preći ću za drugi stol, ako može kako.", kažem mu, te on samo klimne glavom.

Nakon što odemo za stol koji je dovoljno udaljen od prethodnog i napokon se smjestimo, konobar nam donese hranu.

"Oprosti na ovom prizoru.", ispričam se Loli.

"Sve je okej. Tko je uopće ovaj čovjek?", pitala me je.

"To mi je šef. Malo je slucajnost da se nađemo u isto vrijeme na istom mjestu, posebno u hotelu gdje sam već dva dana smještena.", pogledam ka njemu okrenuvši očima.

"Jučer mi se učinio tak profesionalno, a danas me već uhodi.", izgovorim naglas.

"Možda je slučajno.", reče mi.

"Nadam se.", uzdahnem.

Na poslu sam se trudila da budem fokusirana samo na posao i na sutrašnji događaj. Ništa drugo ne smije da mi skrene misli.

"Lucija...", cimnuo me glas Stevana koji je stajao na ulazu u kancelariju. Pogledam ka njemu kratko.

"Jesi bila na pauzi za ručak?", pitao me je.

"Nisam, zašto?", ne gledajući ka njemu kažem.

"Idi pojedi bilo šta, blijeda si.", zašto se brine o meni i o mom svakom koraku.