•AKO IŠTA VRIJEDI•

5. dio

(Ostavljajte usputne komentare)

Prošla je cijela vječnost od kako sam ostavila sina sa svojom majkom. Na njeno insistiranje sam to učinila. Njene riječi su bile: "Ja sam tu, također idem da gledam sina i budućeg zeta, pričuvati ću ja Renu." Ne da joj ne vjerujem, bas suprotno. Ona mi je ipak majka.

"Lucija!", vrisnula je Helena koračajući ka meni. Za njom je doslovno trčala Izabel.

"Isuse Kriste, prosula sam vodu po kolima!", govorila je Izabel.

"Bok i vama.", uzvratim objema uz zagrljaj.

"Smočila sam i stvari u ruksaku i sve.", nastavila je Izabel da kuka kako joj je sve mokro od vode.

"Da ne zaboravimo činjenicu čije je to auto.", dodala je Helena. Pretpostavljam da nas čeka zanimljiv put do Splita.

"Moram nekako da posušim majice, i sve što sam ponijela.", to joj je jedina briga. Ušle smo u auto. Hel na mjesto vozača, Izabel pored nje, dok sam ja iza njih sve vrijeme pisala mami poruke i ispitivala za sina. Kao da sam prvi put ostavila dijete s njom. Čudna sam, znam.

Nakon možda 45 minuta lagane vožnje uz muziku i povremeni razgovor, odlučila sam napokon da ostavim mobitel i pridružim se razgovorima.

"I, kakav ishod utakmice očekujete?", upitam uzimajući zrak jer nisam pričala od kad smo ušle u auto.

"Opa, mislila sam da si progutala jezik.", kaže mi Izabel.

"Ne zezaj.", kažem vraćajući se u prvobitno stanje.

"Sve me više podsjecas na Andreja, još samo da se zvanicno  vjenčate.", opet Izabel i njeni komentari.

"Vidiš lutko, Andrej i ja makar ne komentiramo svaku wagsicu koja prođe, kao što radite ti i gospodin Kovačić.", odgovorim joj.

"Ovo je bilo nisko.", ubaci se Helena.

Ne želim nikoga da spustim, niti mi je namjera, ali kako je tako je.

Ostatak puta je prošao baš mirno. Čak su ugasile i muziku kako bi bilo što tiše. Kao da se natječemo koja će više vremena da ćuti. Ipak, ljepše je ovako. Prepustila sam se razmišljanju o tome ko bi mogao večeras da bude strijelac za naš tim.

Na samom ulazu dočekao nas je visok dečko koji me je odmah uputio do VIP-a , a Hel i Izabel su odmah otišle da zauzmu najbolje mjesto na tribini.

Još je dosta rano za ulaz i na tribine, ali neka im bude. Ja svog dečka ne puštam na teren bez poljupca za sreću.

"Pretpostavljam da mene tražite mlada damo?", okrenem se ka izvoru glasa i ugledam Andreja kako se još uvijek vuče u šortsu, bez majice. Na nogama je čak šta više imao papuče. Izgledao je smiješno.

"Baš tebe.", kažem te mu uskocim u zagrljaj.

"Zvali su me Broz i Modrić pa nemam vremena. Poslat ću ti Bornu da te vidi prije no izađemo na teren.", kaže na što klimnem glavom potvrdno.

Odjurio je u svlačionicu odakle je dopirala buka. Druge svlačionice su bile tiše jer su sa druge strane.

"Ćao Luce!", pozdravi me i Juranović koji je izvirio kroz vrata svlačionice.

"Si vidla Joška?", upitao me je. Samo odmahnem glavom.

"Ponovno zabušava.", vrati se natrag u svlačionicu.

Dok sam čekala da Borna izađe, ili da dobijem odgovor oće li uopće izaći, spazila sam i Joska kako koraca sa druge strane hodnika. Dok mi je prilazio, osjetila sam neprijatnost u zraku.