•AKO IŠTA VRIJEDI•

7. dio

(Ostavljajte usputne komentare)

"Bok, Joško.", na izlazu sa terena sam se susrela sa Joškom koji je namijestao slušalice u uši.

"Ej, bok. Kako si, Lucija? Nisam te vidio sto godina.", zastao je kako bismo razgovarali i to me je začudilo.

"Evo, idem doma. Znaš kakav je život ovih dana. Sumnjam da se moj život ista razlikuje od života vas nogometaša.", priznam.

"Pa da, ti si veoma upoznata sa nogometom, ipak si cijeli život ono u tom svijetu. Još sad..", zastane i pogleda ka Renatu koji je već doslovno zaspao na mom ramenu.

"A klinac...? Vidio sam ga sa Modrićevom djecom dok smo kupili rekvizita.", pitao me je skrećući s teme.

"Klinac je dobro, umorio se. Idemo doma pa cu da ga kupam, pa u krpe.", nasmijemo se koračajući ka izlazu.

"Falio mi je razgovor sa tobom, vjeruj.", priznao je.

"Meni isto.. jako mi je žao zbog svega što se desilo među nama. Znaš da nije ni do koga od nas.", kažem mu.

"Znam, Luce. Meni je život posvetio neku drugu knjigu, gdje si u prvom dijelu ti, a u drugom u životu nekog drugog. Sretna...", zastao je sa rečenicom ugledavši Andreja, Matea i Domagoja na nekoliko metara iza nas.

"Isuse, kako bi mi prijalo sad odmah da se zavalim u krevet i niš ne radim narednih 10 dana.", rekao je Mateo.

"I meni isto, ej.", dodao je I Andrej.

"Babe stare, sutra putujemo, vi se rastežete kao neke curice.", prokomentirao je Vida.

"Treba bit ažuran 24/7 poput našeg Joška. Njemu nogometa nikad dosta.", pogleda Vida ka Josku koji se postidio.

"Vida je upravu, dečki. Sutra se putuje zbog naredne tekme. Treba vam odmor!", kažem te se oni svi sloze s tim. Nakon nekoliko minuta, svi se zapute svojim putem.

"Što si ti meni trebala reći, pa nisi?", pamćenje mu je kao u slona. Divim mu se kako sve ikad popamti.

"Što?", napravim se idiot iako pretpostavljam da znam na šta aludira.

"Pa znaš...", zakopcao je kofer i spustio ga na pod. Tren nakon toga je uzeo i ruksak.

"Borna mi je nakon treninga rekao da moram da te pazim kao malo vode na dlanu. Što, zar se to ne podrazumijeva u ovoj vezi?", pitao me je.

"Borna...", promrmljam sebi u bradu ustajuci u sjedeći položaj.

"Oprosti ako sam radoznao po pitanju vašeg možda i privatnog razgovora.", ispričao se ni za sta.

"Ne, sve je okej. Znaš, razgovarala sam sa njim malo o nama, o tebi i meni...", krenem da mu pričam.

"I?", zainteresirao se.

"Pa.. pomenula sam mu kao... mmm...", što ti je Lucija? Nisi pred strašnim sudom, već razgovaraš sa svojim Andrejem.

"Pa...", zamuckujem.

"Što? Nije se valjda desilo nešto što ne znam? Nešto mi nisi pomenula da se desilo?", zbunio se.

"Ne! Ni ne pomišljaj na to, Andrej.", uzviknem.

"Pitala sam ga kako bi reagirao kad bih mu sutra došla i rekla da se udajem.", napokon izgovorim, a on se opali smijati.

"I, što je rekao?", kroz smijeh me je pitao.

"Nije smiješno, Andrej!", opomenem ga.

"Ja ozbiljne teme s tobom, ti se smiješ.", okrenem očima i puhnem. Prosto postaje nemoguć u zadnje vrijeme. Sve teme prebaci na sprdnju. Njemu i Borni su ozbiljne teme neozbiljne, a neozbiljne svakodnevnica.

Doslovno cijelu noć opet nisam oka sklopila. No, ni Andrej nije. Naš mali je dobio strašno visoku temperaturu i povraćao je do skoro jutra, što je rezultiralo da od mene neće biti ništa cijeli dan.

"Ajde makar ti na spavanje, putuješ popodne.", zamolim Andreja da ode u sobu kako bi odspavao makar sat vremena. Uspjela sam da spustim temperaturu Renatu, a potom da ga uspavam u naručju.

"Ja ne znam oću li moći igrati sa mislima u glavi da on nije dobro.", priđe i dotakne mu nosić kažiprstom.

"Biti će on dobro, samo mi vjeruj.", probam da ga utješim da će sve biti uredu. Nije prva temperatura koju sam prošla sa njim, ali je prvi put da prolazim bez mame. Moram da se osamostalim i počnem da mislim svojom glavom. On je moje, a ne tuđe dijete.

"Sad tutanj na spavanje, Kramariću!", nasmiješio mi se shvativši da neću da brinem i za njega, povrh toga što dijete doslovno gori. Doduše, sad temperatura spada.

Tek što spustim Renata u krevetić, nakon što je osjetio mekanu površinu ispod sebe, krenuo je da plače.

"Isuse Kriste, pa što je sada.", prošapućem spuštajući se na pod. Čim me je ugledao kroz suzne oči, uzdahnuo je i prestao da plače. Ostala sam uz njega još desetak minuta samo kako bi učvrstio san. Čisto da ne bi bilo kao maločas.

Malo je kraći, ali kroz sat vremena ide još jedan nastavak.

Vote?