•AKO IŠTA VRIJEDI•

20. dio

"Molim te, što radiš s tim novinama?", uđem u kuću te s vrata ugledam Andreja kako cita nešto u novinama, iako smo oboje rekli jedno drugom da nas ne zanimaju novinski naslovi.

"Nista, politika, nije sportski članak.", reče te baci novine na stol. Ušla sam i bacila jaknu na kauč u dnevnoj. Upravo sam se vratila od ljekara koji mi je potvrdio trudnoću. Zapravo, sve vrijeme san, nakon onog testa, imala osjećaj da se ponavlja sve kao u prvoj trudnoći. Majčinski instinkt ne vara nikad. Andreju, naravno nisam rekla kamo idem. Mora sve biti iznenađenje u pravom momentu.

"Jesi ti spreman za polazak u naš grad?", priđem I zagrlim ga. Klimnuo je glavom potvrdno uzvraćajući zagrljaje.

Zagreb, Hrvatska📌

Sunce je odavno izašlo, sa sobom noseći svu svjetlost u ovaj još uvijek hladan grad. Moj Zagreb. Koliko se volim vratiti doma, obitelji i prijateljima. Sva ova okupljanja me podsjećaju na praznike, ma da se ne bismo trebali, niti ćemo, okupljati samo tada. Nama je obitelj sve i biti će zauvijek.

"Ne pričaš da si u Zagrebu?", uključio se Borna u video chat sa mnom i Joškom.

"Tko?", upitao je Josko, još uvijek vozeći automobil kroz zagrebačke ulice.

"Lucija.", odgovori Borna prije nego uspijem i da udahnem zraka.

"Što, u Zagrebu si?", iznenadio se i Josko.

"Da, jesam.", kažem kratko.

"Mene više ništa ne obavještavaš kud, kako, kamo, zašto,...", mislim da je Borna pretjerao ovaj put, nisam dijete.

"Dovraga Borna, nisam dijete. Imam svoj život i radim što ocu.", logična sam.

"Ne zaboravi, Luce, koliko si god odrasla, uvijek će ti stariji brat skakati nad glavom. Ne pitaj kako znam.", kapiram, on ima čak dvije starije sestre.

"Tako je, Jole.", složio se Borna s njim.

"Dakle, u Zagrebu si zbog?", ponovio je pitanje uporni Borna. Okrenem očima i puhnem.

"Zar je zabranjeno putovati s obitelji? Ako je, nisam imala pojma.", kažem te se spusti na zemlju i ućuti.

"Sori, nisam to htjela reći.", sad mi je žao.

"Okej je, zovem te kad se smiriš.", rekao je te se odjavio iz poziva. Ostadosmo samo Joško i ja u pozivu, ponovno. Osjećala sam se jako glupo jer sam doslovno naljutila starijeg brata. Na oči mi udariše suze.

"Jesi ti dobro?", upitao me je Josko, parkiravši auto na nekom od parkinga. Klimnem glavom potvrdno, brišući nadolazeće suze.

"Jesam, samo mi fali ", iskreno kažem.

"Borna?", upita. Klimnem glavom bez riječi.

"Ja sam isto u Zagrebu, ako oces vidjet ćemo se. Di je klinac?", upitao me je Josko. Što sve čini taj dečko ne samo za sebe već za sve nas.

"Izašli su on i Andrej van, prošetati se malo.", kratko odgovorim.

"Doći ću ja kroz pol sata kod tebe, pišem ti kad budem blizu.", kaže te ja klimnem glavom

"Moram sad ić', čujemo se onda.", odjavio je poziv.

Zaista jedva čekam predstojeće utakmice za Ligu Nacija, okupljanje reprezentacije. Prije toga sumnjam da ću vidjeti brata, sem preko poziva. Nekome je to idiotluk, a nama je taj jedan poziv pred tekmu, ama baš sve.

Baš zbog mog burnog života u zadnje vrijeme, propustila sam tisuće prilika da budem s porodicom. Odlazak u Beograd, pokušaj zaposlenja, iako sam ostvarila nova prijateljstva... ma da je to sve uzalud kad nisi uz svoje voljene.