•AKO IŠTA VRIJEDI•

12. dio

(Ostavljajte usputne komentare)

Danas je utakmica protiv Mančester Sitija. Već unaprijed znam da će biti teška utakmica po igrače Liverpula. Nije lako igrati protiv momčadi Gvardiole. Sjećam se da su prošli put dobro izmučili ekipu Liverpula, krajnjim rezultatom 3 - 2 za Siti.

....
S velikom pozornosti i uzbuđenjem sam pratila dešavanja na terenu i reakcije sa tribine. Prvo poluvrijeme je iznimno teško za oba tima. U 17. minutu Salah pogađa gol za vođstvo Liverpula. No, naša sreća traje svega 10 minuta posto Alvarez gađa mrežu gola i tu nastaje izjednačenje.

Andrej nije u startnih jedanaest. Po mojoj pretpostavci, mozda je bolje da uđe malo kasnije u igru. Trener Klopp najbolje zna.

Četrdeset peti minut se igra, skoro kraj poluvremena... sudija daje nekoliko minuta nadoknade. Taman što sam pomislila da ovo neće biti ni trenutka lagana utakmica, Kevin De Brujne zabija za 2-1 za protivnike. Navijači Sitija nasmijani šalju igrače na pauzu između poluvremena, dok se svi na našim tribinama drže za glavu.

...
Svi su bili spremni za početak drugog poluvremena s nadom da će nešto da se promijeni na strani našeg tima.

Odmah čim ugledam da timovi ulaze natrag na teren, shvatim da je vrijeme i za promjene u postavi gostujućeg tima, tj Liverpula. Andrej ulazi u igru umjesto Firmina. Meni se osmijeh iscrta na licu čim ga ugledam pored suca i menadžera Kloppa.

"Zamjena za gostujući sastav. Iz igre izlazi sa brojem 9 Roberto Firmino, a umjesto njega u igru ulazi sa brojem 27 Andrej Kramarić.", začuje se sa razglasa te cijeli stadion oživi. Krenu skandirati njegovo ime, a meni srce zadrhti kao kad sam ga prvi put gledala u Katru na utakmici protiv Maroka.

Poluvrijeme počne i nakon par trenutaka shvatim da igra izgleda drugačija nego u prošlom poluvremenu.. ili mi se čini...

"Mislis da ih imamo?", upitala me je jedna od wagsica od iza mene. Okrenem se ka njoj i blago nasmiješim.

"Da bismo ih imali, prvo trebamo da izjednačimo.", odgovorim i ona se slozi sa mnom.

Prijeđem pogledom preko tribina i naježim se. Usprkos tome što idalje gubimo, pjesma i navijanje navijača nije prestala ni jednog trenutka. Od početka se ne gase, kao da ih je netko priključio na struju. Navijaju, pjevaju, salju energiju dečkima kako bi dali sve od sebe da prvo izjednače, a potom pobjede na kraju.

Jednom je legendarni Steven Gerrard rekao da 90% Liverpulovih pobjeda čine navijači i mislim da nije daleko od istine.

Vratim pogled ka terenu i imam šta vidjeti. U trenutku kada je baš Andrej dobio loptu, igrač Sitija je u pokušaju da mu otme loptu, uletio u njega s obje noge i sravnio ga sa zemljom.
Zacujemo njegov bolni krik i kompletna tribina skoči na noge. Sudija zaustavlja igru, daje našoj ekipi znak da mogu pomoći povrijeđenom, prilazeci igraču Sitija kom pokazuje crveni karton.

Osjetila sam bol umjesto njega. Čim su ga doktori stavili na nosila, stadionom je prolomio pljesak kao znak podrške. Vjerujem da niti jedan igrač to ne bi uradio namijerno i da se sve odigralo u žaru borbe.

Tu utakmicu je ekipa Liverpula izgubila 4-1. Odmah nakon završetka, izašla sam skupa sa Renatom u rukama do liječničke sobe gdje je Andrej.

"Kako je?", upitam Kloppa vidjevši da su vrata iza njega zatvorena.

"Još je na pregledu, a to me brine jer nismo dobili nikakvu informaciju još od momenta ozljede.", objasni Klopp te se ja suzdrzim da ne zaplačem jer mi je u rukama dijete, a i sigurno suzama neću ništa postići.

"Sačekati ćemo još malo, nadam se da ću uspjeti doći do bilo kakvih informacija...", reče Klopp otvarajuci vrata ordinacije.

"Imam loše vijesti.", izašao je Klopp iz liječničke ordinacije sa tim riječima. Odmah sam znala da Andreja čeka pauza od nekoliko mjeseci.

"Kao što znate, u današnjoj utakmici nam se ozlijedio Andrej, a nakon detaljnih pretraga klupskog liječnika, saznali smo da je došlo do rapture ligamenta u desnoj nozi.", zastao je sa pričom kako bi udahnuo vazduha. U međuvremenu su se u hodniku okupili igrači iz cijelog tima.

"To su loše vijesti, ne samo za nas kao tim već za Andreja posebno jer period oporavka traje i do nekoliko mjeseci.", završio je misao prelazeći pogledom preko skupine dečkiju među kojima sam bila ja i još nekoliko žena fudbalera.

....
Nakon završenog "sastanka" otišla sam sa Renatom da se prošetamo. Iskreno, nakon svega nam nije trebala povreda Andreja. Nikome nije trebala povreda niti jednog igrača, ali eto... desilo se.

Misli mi prekine zvono mobitelu. Pogledam ka ekranu gdje je bila slika mog brata i njegovo ime.

"Molim...", nekako progutam knedlu.

"Ej seko, kako si?", pitao me je.

"Onako.", kratko odgovorim.

"Vidio sam što se desilo, zato sam te pozvao.", kaže.

"Klinac je dobro?", dodao je pitanje.

"Da je..", ušmrknem.

"Jaka sam zbog obojice. Inače bih izludjela jer u zadnje vrijeme se svega toga izdogađalo. Bar si ti dobro, a i to me drži u životu.", priznam.

"Ej, ej Luce. Znaš da sam ja uvijek uz tebe, pa brat sam ti pobogu.", volim ga najviše na svijetu, čak iako je nekad toliko nepodnošljiv.

"Bit će Krama dobro, barem ga ti poznaješ koliko toliko, zar ne?", logičan je.

Zaćutim na tren gledajući ka našem malenom sinu koji je svaki dan sve veći i sve jači. Trčao je za golubovima veselo pokazujući rukama ka njima. Na svu sreću još uvijek nema pojma što ga čeka kad odraste za nekoliko godina.

"Moram ić polako doma, čujemo se poslije.", odjavim poziv i uskoro prekinem.

•nekako nagovorih samu sebe da objavim nastavak. Sutra igra Zvezda protiv Sitija, nadam se da neće biti kaotično kao što je u mojoj priči hshshshshs•

Vote??