(Ostavljajte usputne komentare)
Obukla sam HNS trenirku, uzela zadnji ruksak I spustila ga u prtljažnik. Nadam se da je ovo posljednje putovanje u ovom mjesecu i da neću izlaziti nigdje van Liverpula do daljnjega. Previše je naporno.
"Kasnimo, Andrej!'', viknula sam ka njemu. Taksista nas nestrpljivo očekuje unutar vozila, dok on dijeli potpise. U dosta slučajeva ga to mrzi raditi, ali danas, kad je važno da stignemo na aerodrom, odlučio je da se zadrži sa brdom fanova.
"Eto me, Lucija!", viknuo je. Kroz par trenutaka smo se našli u vozilu i napokon krenili ka aerodromu.
Do tamo smo došli za otprilike 15 minuta. To je ništa naspram onoga šta nas čeka dok ne ulzetimo iznad Zagreba. Andrej je otišao da čekira karte, a Renato i ja smo otišli do sigurnosnog skenera.
"Moram ti nešto reći.", priznam mu čim mi priđe.
"Čekirao sam karte, sad je makar to gotovo.", duboko udahne.
"Kaži.", odobri mi da kažem šta imam, nakon što mu dođe do glave da sam išta rekla.
"Sekund sacekaj.", neću da pričam baš u javnosti o privatnim stvarima. Logicno je.
Sacekao me je s djetetom odmah u blizini, dok sam ja prenosila stvari. Pridružim mu se veoma brzo.
"Jedva čekam da opet zakoračim na Anfield, skupa sa sinom.", otisne poljubac na njegov obraz. Jako je sretan što smo dobili baš sina, njegovog nasljednika.
"Mateo će da dobije dijete, znaš to.", upitao me je a ja progutam knedlu u grlu. Ajde Luce, to je tvoj Andrej, a u tvom trbuhu je njegovo dijete, a ne ko zna čije.
"Andrej...", krenem reći, ali me prekine zvuk njegovog mobitela.
"Oprosti na tren.", posegne rukom ka džepu gdje je mobitel. Klimnem glavom potvrdno dajući mu znak da može bezbrižno da se javi na poziv. Uzdahnem na tren.
Liverpul, Engleska📌
"Kakva si ti budala.", reče mi Izabel dok smo ona, Nina, Luka, Mateo i ja bili na video pozivu. Jučer smo došli u Liverpul, pa smo samo prenoćili prije nego se ovaj poziv dogodio. Kompletna ekipa, naravno, zna za sve spaćke koje se trenutno dešavaju.
"Ne znam šta je toliko sporno reći mu.", pritiskala je Izabel.
"Malo sporije, ženo.", smirivao ju je Mateo.
"Slažem se s Kovačićem, Izi, malo spusti loptu.", dodala je Nina.
"Pazi što su svi na suprotnoj strani.", pronađe se Izabel uvrijeđena.
"Možda jer zbilja pretjerujemo. Pustimo Luce da sama odluci kad, kako i na koj način reći. Uostalom, njihova stvar.", Luka je upravu, skroz. Jedini glas razuma trenutno.
Pogledam na sat. Pokazuje već skoro pola sedam uvečer. Andrej I Renato bi se mogli vratiti s Anfielda svaki tren.
"Odjavit ću se, čujemo se veoma brzo.", završim svoj dio poziva i ugasim se.
Ustala sam s kreveta i protegnula se poput mačke. Zaputim se ka kupaoni, ali prije nego i izađem iz sobe, čujem otključavanje ulaznih vrata.
"Otkud vi ranije?", upitam kad ugledam svoje dečke iza vrata.
"Renato je pospan, pa smo ranije napustili ekipu.", reče pustajuci njegovu ruku.
"Uđi.", sklonim se s vrata kako bi ušli obojica, ma da se Renato sam provukao ispod mojih nogu.
"Nisam te probudio?", pitao je.
"Nisi. Da si došao pola sata kasnije, očito je da bi me probudio.", kažem mu.
"Spremam se baš za spavanje.", dodam. On prođe u sobu. Na krevetu ugleda laptop pa zatim pogleda ka meni.
"Opet dugi razgovori s Bornom?", upita. Odmahnem glavom.
"Nije, ovaj put Šučić, Nina, Kova i Izabel.", nabrojim. Sjedne na ugao kreveta ne skidajući pogled s mene.
"Mislis da je to između Luke i Beograđanke ozbiljno?'', čemu ovakva pitanja, pitam se.
"Ne djeluje kao neozbiljno, kao nešto na jednu večer.", slegnem ramenima.
"Ne znam,...", puhne.
"Ne znam što brineš tuđe brige, Andrej. Njihova je stvar opstati u vezi ili ne.", logično
Još dva dana je prošlo od našeg povratka u Liverpul. Andrej se vratio na terapije kako bi se što prije vratio i na treninge. Za sad je sve u najboljem redu, na svu sreću.
Jednog jutra, probudio me zvuk mobitela. Kao po običaju, poruke. Pružila sam ruku kako bih primila mobitel u ruke. Čim sam otkljucala ekran, ugledala sam 17 propuštenih poziva i 99+ poruka od Borne. Gdje gori?
"Seko, rekao mi je Jole sinoć sve! Trebala si mi reći za trudnoću. Jesi rekla Andreju?....", samo su neke od poruka.
Joško! Znala sam da će da se izlane nekome, ma bilo kome. Ubit ću ga prvom prilikom i to golim rukama. Sad je rekao Borni, a Borna će hvala bogu reći svima od Štutgarta do Zagreba i natrag.
"Ej, sori što ti se ne javljam, umorna sam. Pričamo kad mogneš u toku dana.", napisala sam kratko odlazeći ka sobi Renata. Tek što sam kročila u sobu, već je zazvonio telefon pa sam se javila na spiker.
"Molim.", kažem uspavanim glasom.
"Jutro, kako si? Vidim, ne javlja se princeza Kramarić.", ne mogu da vjerujem da me je nazvao "Kramarić". Znamo svi da mrzi na to misliti, kamoli to govorit.
"Sad ćeš mi pričati sve od početka do kraja.", njemu nešto reći.. zbilja nemoguće zaobići to, a opet.. uh.. naporan je.
"Okej, samo da...", krenem da kažem.
"Lucija, pričaj dok radiš što već!", uzdahnem sklopivši oči. Nemam snage više svima da se pravdam kud i kako...
"Okej.", kažem pomalo drsko.
"Dakle, što imaš reći? Za koliko postajem ujka po drugi put?", insistirao je da zna svaki detalj. Taman će da Andreju prenese prije nego i trepnem.
"Borna, zapravo imam ideju kako da otkrijem Andreju trudnoću.", kao grom iz vedra neba mi sine ideja.
"Kako?", upita.
"Pomoći ćeš mi!", kažem.
"Ja?", zbuni se.
"Da.", jako zanimljiva ideja, taman znam da će mu on svakako reći.
Hej hej, evo mene nakon tri cijela mjeseca. Planirala sam ovo da završim prije ovih prijateljskih utakmica koje su bile prije par dana, ali nije išlo u tom smjeru. Potrudit ću se da do Europskog završim ovo pa ću na ljeto možda nešto da napišem i na tu temu. Previše sam se vezala uz likove i jako mi se dopada sve ovo, žao mi je prekinuti serijal.<3
Želim vaše pretpostavke što li je Luce smislila?
YOU ARE READING
•AKO IŠTA VRIJEDI•
FanfictionAko išta vrijedi, zar to nije ljubav? Druga sezona priče "Par minuta za nas" sa nešto drugačijom radnjom i mnogo više likova. 🤍 (Da biste ovu razumjeli u potpunosti bilo bi poželjno da pročitate prethodnu sezonu priče)
