•AKO IŠTA VRIJEDI•

33.dio

(Ostavljajte usputne komentare)

Ulazim u lokal s naočalama za sunce preko očiju, osjećajući se kao da sam na rubu svijeta. Prošavši kroz vrata, skeniram prostor tražeći njegovu, dobro poznatu figuru. U kutu lokala primijetim sjenu koja liči na njega-sjedi za stolom i pije svoju prvu jutarnju kavu. Srce mi ubrzano kuca dok mu se približavam. Nisam sigurna kako će proći ovaj susret.

"Bok.", promrmljam si u bradu kao da pozdravljam ne znam šta a ne čovjeka. Osjećam leptiriće u trbuhu sve vrijeme.

"Bok I tebi.", uzvraća neobično mirnim tonom, podižući pogled preko ruba šalice.

"Mislio sam da nećeš doći."

"Ni sama nisam bila sigurna u to.", pokušam da zadržim smirenost u glasu.

"Kako si?", upitao me je čekajući da konobar ode od našeg stola. Pogledom popratim konobara a potom vratim pogled ka njemu.

"Pitaš me kako sam.", ponovim doslovno njegovo pitanje.

"Da, kako si ti i Renato, i kako je mališa u tvom trbuhu..?", upita s blagim treperenjem u očima. Osjećam kako mi srce teško lupa, znajući da nismo tu zbog toga

"Nakon nekih stvari ne znam ni sama kako sam.", kažem s nekim čudnim osmijehom dok ga gledam direktno u oči. Pokušavam samo da zadržim normalnosti u razgovoru

"Ali mališan je dobro, raste brže nego što sam očekivala.", pogledam ka dolje, prikrivajući svoj trbuh rukama, kao da ga štitim od svijeta.

Konobar spusti narudžbu na stol a potom ode od nas. Koliko će puta da nas nebitne stvari prekinu.

"Imam još jako malo vremena za ovo.", priznam da sam Renata ostavila s Andrejem i Bornom. Znam da će Renatu s njima biti kao u cirkusu ali okej. Navikli smo svi na to.

"Preći ću na stvar, okej.", uzdahne.

"Luce...", popijem gutljaj soka dok on izgovara moje ime i sprema se na tko zna šta.

"Znam da ono od neki dan nisam trebao da uradim.", shvatio je da je pogriješio i da ništa ne dobija.

"Apsolutno.", složit ću se.

"Da si mi to rekao prije pet godina, definitivno bi neke stvari bile drugačije. Ovako je sve glupo i besmisleno.", logicno.

"Samo sam osjećao potrebu da to kažem. Ne znam što, ali kao da...", zastane s rečenicom.

"Mislim da ovaj razgovor vodi samo u krivom smjeru. Joško, žao mi je što ovako ispada, ali vrijeme je da si nađeš curu, koja će da te voli, koju ćeš da voliš.", jedino razumno što može da uradi je to. Mogu mu dat savjet kao prijateljica i ništa više od toga.

"Ali Lucija ja tebe.. ", opet krene da kaže ali ga zaustavim.

"Ne želim to da slušam. Molim te ne opterecuj ni sebe ni mene time više. Ja imam svoju obitelj, ti svoju tek treba da oformiš, a sa tim stavom i razmišljanjem nećeš tako skoro.", slegnem ramenima.

"Hvala ti na ovome, prijala je šetnja do ovamo.", moram priznati da i je. Samo da je povod dolaska bio veseliji.

"Razmisli o svemu šta sam ti rekla. Ukratko Joško - odrasti!", zaključim razgovor te uzmem ruksak sa stolice pored sebe.

"Moram ići, javi mi se ako što zatrebaš. Jedino ako povod razgovora nisu bespotrebne isprike", bile su zadnje riječi upućene ka njemu prije nego sam otišla. 

...

Pogledala sam ka Renatu koji je mirno spavao u svom krevetiću. Zavidim mu na snu, znam koliko je san važan za odmor, ali nakon svega što se izdogađalo znam da neću oka sklopiti barem još nekoliko noći zaredom.

Andrej je vanka s Bornom i još nekim prijateljima. Zvali su i mene vani, ali nisam htjela da riskiram, mozda uspijem da zaspim.

Uzela sam mobitel I poslala poruku Nini, moleći se da mi odgovori. Iako sam svjesna da je poprilicno kasno. No, poznavajući nju, ona je do kasno budna. Možda je na pozivu s Lukom ili braćom. Čekala sam par narednih trenutaka i poruka je stigla.

Nina: što ne spavaš?

Me: ne mogu, pod stresom sam.

Nina: što je reći? Još uvijek misliš o onome što je Gvardiol rekao?

Me: možeš li da pričaš?

Nina: za tebe uvijek.

Me: sacekaj da izađem iz sobe Renata pa te zovem.

Tiho sam ustala s poda i napustila sinovu sobu. Zatvorivši vrata, odmah sam ju pozvala.

"Eej.", javila se a ja zadrhtim na njen glas.

"Ej.", kažem kratko.

"Što se događa? Gledaj, ako je sve zbog onog idiota.."

"Ne, nije zbog njega.", puhnem nevoljko.

"Previše mi je svega. Usput, mislim da se Andrej ljuti na mene jer sam još uvijek u  predobroj komunikaciji s Joškom.", uđem u sobu, upalim ju na spiker i spustim mobitel na stol.

"Otputujte negdje kao obitelj, dalje od očiju javnosti i naravno svih koji žele da se umiješaju u vašu vezu.", savršen prijedlog za nekog ko nisam ja. Uništiti ću sigurno i to putovanje, ako se desi.

"Nema šanse."

"A da ti prestaneš da budeš glavni negativac i pored svega lijepog što ti se događa.", apsolutno sam sigurna da misli na iole sređen život u posljednje dvije godine, od kad je Renato rođen.

"Mani se tuđih komentara i novinara.", dodala je.

"A kako?", upitam zadržavajući suze.

"Fokusiraj se na sebe, na djecu, izađi u šoping, kupi si nešto lijepo i skreni misli sa novinskih naslova i svega što ti donosi loše misli.", rekla mi je.

"Desava li ti se ista dobro, zapravo o tome ni ne pričaš?", dodala je pitanje.

"Zapravo.. da..", sjetim se da joj nisam rekla o jučerašnjem razgovoru s Andrejem.

"Opa, a šta to?", zainteresirala se.

"Mislim da će mi uskoro trebati svadbena kuma.", izgovorim to sa žarom u glasu.

"Čekaj, čekaj.. jesam li ja to dobro razumjela?", iznenadila se.

"Jesi. Udajem se uskoro.", nasmijem se nakon te izgovorene rečenice.

"Ne moraš da me pitaš dvaput. Luce, pocastvovana sam time što si mi sad rekla.", veseli se.

"I treba ti biti čast. Tebi sam rekla prvoj, nisam još nikome rekla.", priznam joj.

"Ni bratu?", upita.

"Ne, samo tebi."

"Pa kad si ti to mislila? Nemate ništa zakazano i to?", ushićenost sve više raste.

"Zapravo razgovarali smo tek jučer o tome, ali mislim da bi pravo vrijeme bilo negdje u devetom mjesecu, u septembru.", kažem.

"Jer želim prije rođenja drugog sina da se sve to završi.", objasnim ukratko.

"Čekaj!", viknula je.

"Jesi ti sad to upravo rekla da je na putu i drugi dečko? Sin?", pitala me je.

"Da."

"U kakvom sam ja sad šoku, Lucija.", čujem po glasu da je u šoku. Ne krije to uopste.

"A vamo me non stop zove kad je sve najgore, a ustvari.. ona se udaje i čeka sina!", zaključila je.

"Ne izmišljaj toplu vodu, Lucija! Ja sam ti kuma, mene ćeš da slušaš!", viknula je.

"Kako drugačije.", slegnem ramenima.

"Apsolutno se slažem- kako drugačije. Sve sta želiš i imaš u planu javljaj meni, ja imam Sofiju koja je modna kreatorica. Nemaš brige oko toga.", vrlo sam dobro upućena u rad Sofije. Iako se niti jednom nismo čule još od mog posjeta Beogradu.

"Mislim da nema potrebe da se žurimo, jer znam kakve organizatore imam.", zapravo, da. Imam najbolju ekipu za organizacije. Još su moje najbolje prijateljice. Nema što da se brinem.

Ups.🫣