•AKO IŠTA VRIJEDI•

14. dio

(Ostavljate usputne komentare)

Zagreb, Hrvatska📌

Izabel je odlučila da nas okupi u jednom lokalu koji je za tu veče zakupila. Tako da neće biti ljudi koje ne poznajemo, sem konobara koji je također plaćen da bude tu.

"Dobro veče, djevojke!", ušla sam u lokal gdje je svirala lagana muzika. Tu ih je bilo poprilično dosta. Izabel, čim me je ugledala, dotrčala mi je, u svojoj haljinici, sve sa svježe isfeniranom kosom.

"Dobrodošla, Luce!", zagrlila me je snažno.

"Hvala, Izi.", kažem te zakoračim u prostor.

"Što je ovo? Ponovljena djevojačka ili što?", upitam, pogledom pozdravljajući prisutne cure.

"Zapravo, meni i Mateu je godišnjica sutra, danas sam vas okupila samo kako bih opet osjetila tu čar djevojačke večeri od prije par godina.", objasnila je to što je samo ženski dio prisutan.

"Jedino što vas dosta nije bilo tu večer, ali to ne ometa činjenicu da ste sad tu.", dodala je pa pozvala konobara da donese šampanjac.

"Pojačaj muziku i malo priguši svjetla!", proderala se ka konobaru.

"Mislim da ćemo se uskoro okupljati ponovno ovim povodom.", rekla je Helena gledajući ka meni.

"Sanjaj, lutko", odgovorila sam joj.

"Zašto, Luce? Bio bi red da se gospodin Kramarić i ti napokon uzmete.", dobacila je Rakel prilazeci stolu.

"Nije kao da se ne volite mnogo i nije kao da nemate dijete.", dodala je.

"Da, ali to što nismo u braku ne umanjuje našu ljubav.", logična sam.

"Upravu si, apsolutno, ali je...", krene Helena da kaže ali se zaustavi kad nam priđe konobar sa bocom šampanjca.

"Zahvaljujemo se!", konobar se nasmiješio na zahvaljivanje Rakel.

"Tko još treba doći?", upitam skrećući s teme koja je bila prethodna. Mrzim kad se tema moje svadbe pokrene u društvu.

"Ne znam, tko god, dobro je došao.", rekla je Izabel podižući čašu.

Večer je dosta dobro prolazila, a i geleralno brzo. Alkohol koji smo pile sve prisutne, prouzrokovao je erupciju i guranje u prostoru gdje je toalet.

"Izabel, ja bih trebala doma.", priđem šanku gdje su stajale ona i Vanja, razgovarajući sa konobarom.

"Nisam baš dobro.", kažem prihvaćajući se za kut šanka.

"Zašto? Pa ti I nisi baš mnogo pila?", pitala me je.

"Ne znam.", kažem kratko gutajući mučninu u sebi.

"Jako mi je muka i boli me trbuh. Sutra ujutro treba da putujem.", probam da joj objasnim da imam obaveza i naredni dan, pored toga što osjećam slabost.

"Što je bilo, Lucija?", ubacila se i Vanja.

"Nista, kaže da joj se ide doma jer joj je slabo.", odgovori Izabel umjesto mene.

"Sjedni, djevojko.", ustane pripita Vanja sa stolice i pogura mene da sjednem.

"Daj joj da popije nešta!", kaže Izabel konobaru

"Vode, ako može.", dodam prije nego ove dvije naruče litru rakije.

Prije nego je ovaj i poslužio čašu vode, meni se blago zanesvijestilo. Doslovno mi je na tren sve bilo crno pred očima.

"Popij vode, dođi k sebi.", doslovno me je Izabel držala da se ne srušim.

"Što je bilo? Luce, jesi dobro?", došla je i Silvija do šanka.