•AKO IŠTA VRIJEDI•

6. dio

Čim smo došli u Zagreb, dogovorila sam se sa sestrama Gvardiol i Helenom da se vidimo u jednom od lokala di smo prije stalno izlazile. Fali mi period kad smo nas četiri bile nerazdvojne.

"Di ste cure?", pozdravila nas je Hel koju smo čekale barem deset minuta.

"Otkad nismo ovak izašle da se družimo.", reče Lorena te zauzme najbolje moguće mjesto u lokalu. Prišao nam je konobar odmah s vrata te smo sve porucile pića.

"Nismo imale ženske razgovore još od kad.", kaže Lorena.

"Da, još od doba kad sam bila sa trbuhom do zuba. Vi pile tekilu, a ja doslovno voćni jogurt.", našalila sam se na svoj račun.

"Sjećam se, da.", nadovezala se i Franka.

"Doduše, nije smiješno, tko zna kako ćemo mi da preguramo trudnoću.", Hel jedina trenutno pametno razmišlja o tome.

"A ništa strašno, vjerujte. Najljepši osjećaj je kad osjetiš da te šutne iz sve snage. Istina je, nekad zna da zaboli, ali kad ga primiš zaista u zagrljaj, shvatiš na čemu si radio sve vrijeme.", ispričam im ukratko.

"Nevjerojatno je da si se samo ti, od nas četiri, ostvarila kao majka.", rekla je Lorena.

"Ali je Hel jedina udata od nas.", dodala je Franka.

"Da jebote, planirate li ti i Krama uskoro neku svadbicu? Meni se iskreno tulumari barem tri noći zaredom!", upitala me je Helena. Samo slegnem ramenima.

"To nije odgovor, Luce!", ubaci se Lorena.

"A što da kažem, molim te?", upitam ih.

"Ne razgovaramo o tome jer nam je najvažnije da se volimo.", odgovorim logicno.

"Da, sve je to top, dok god ne bude pisalo svud okolo tvoje ime i njegovo prezime.", objasni Helena.

"Okej, znam da vam se sad partija, ali sad kad bismo radili svadbu, tko zna kud bi to izašlo.", rekla sam.

"Kako misliš?", upitaše me.

"Pa... nismo do sad o tome razgovarali. Naprimjer, nemamo predstavu tko bi prije svega bili kumovi, uzvanici i..", krenem da pričam i nabrajam.

"Stani, stani curo!", prekine me Lorena.

"Čemu takav stav kad imaš nas tri.", rekla je.

"Tako je!'', složila se Helena.

"Samo treba da prepustiš sve nama. Kumovi su uvijek osobe kojim najviše vjeruješ i oni koje znaš, pa cijeli život, doslovno.", objasnila je Helena, jedina udana od nas ovdje.

"Meni se ne udaje.", iskrena sam. Sve tri puhnu i kolektivno okrenu očima.

Ne znam sto, ali meni je još uvijek potreba da sam neudana. Volim Andreja, kao što se primijeti, ali vrijeme za naše vjenčanje još nije došlo. Barem po meni.

"Nego, čime se ti ono baviš?", pitala me je Helena dok smo se šetale ka parkingu gdje je parkirala auto. Sestre Gvardiol su morale da odu bar pol sata prije nas. Već je dosta kasno, moram ić doma, zbog djeteta i sebe prije svega. Umorna sam.

"Trenutno sam samo majka.", odgovorim.

"Ozbiljno te pitam, Lucija.", alkohol ju je malo ponio. Tko bi rekao da Helena Livaković umije da se napije. Ja nikad.

"Novinarstvo, što?", pitam ju.

"Znam jednog dečka, doduše Srbina, traže pojačanje u novinarskom timu. Što misliš da se oprobaš?", ne znam kolko je pri sebi zbog alkohola, ali ideja mi se ne čini tak loša. Meni posao treba, zapravo.