James Potter i Sjena

Roufermatter

Sunce je izlazilo nesvjesno tvoreći predivan pogled na nebu. Rijetki od budnih su imali prilike ugledati to, osim onih zaposlenih koji su gledali u svitak pergamenta kao u nešto što će ih spasiti od daljnje propasti.

Bilo je pet sati u jutro, a u bolnici pod nazivom Bolnica sv. Munga je bilo više nego čudno što je noć pružala svoje čari i utišala svaki glas koji se orio njenim praznim hodnicima. Sad je tu vladala samo tišina i bolni uzdasi onih koji su ovdje došli izliječiti svoje tijelo, a u gorim slučajevima, dušu.

U sobi na petom katu, osamdeset i devetoj sobi desno bijaše troje ljudi. Dvoje je bilo budno, a unatoč tome što ih zaposlenost nije morila, ono što ih je odvraćalo od onog predivnog pogleda bijaše nešto drugo – bolest. Samo dvojica su bila vidljiva pod svjetlom dana, a onaj treći, najmanji se nalazio u trbuhu gospođe duge, smeđe kose, blijede puti, kože poput elastika. Izgledala je barem deset godina starije nego što zapravo jest.

Ona je bez svijesti ležala na krevetu, jednom rukom nesvjesno zabačenom preko povelikog trbuha, a drugom rukom pravilno ispruženom pored sebe.

Izgledalo je kao da spava, a da san guta njenu mladost dok iza sebe ostavlja samo trulež.

Nedaleko od njenoga kreveta, nalazio se plavokosi muškarac također blijede puti. Izgledao je kao da je porijeklom iz Irske.
Dlanovima je sakrio lice iz kojih su niz obraze tekle suze, a tim činom ih je prigušio iz razloga da ne probudi svoju voljenu ženu.
Samo je htio saznati zašto ona leži ovdje, što i tko je krivac za to, zašto su mogućnosti velike da neće dati život tom djetetu unutra.

„Maximillianus Leon Potter,", začuše se nečiji dubok, pomalo prigušen glas, a onaj visoki muškarac se trgne iz polusna te pohrli k doktoru ne bi li saznao išta što bi ga utješilo. „molio bih vas da načas izađete"

U taj mah, onaj muškarac imena Maximillianus Leon Potter pođe za doktorom te iziđe van iz sobe i zatvori vrata.

„Žao mi je...doista mi je žao. Vaša žena ima Roufermatter, vrhunac očekujte 27. ožujka. Ne možemo ništa učiniti...prekasno je otkriveno"

Dvadeset sedmog ožujka, pomislio je Maximillianus, ali tad je predviđeno da će se mali James roditi. To ne bi smjela biti istina! Ne može oboje izgubiti isti dan, ne može... ne smije.

Ako ženu ne može sačuvati, barem sina, svojeg jedinog, prvog sina. Želi ga gledati kako odrasta, želi sa njime biti njegovih prvih jedanaest godina života, a da onda krene u Hogwarts, školu čarobnjaštva i da gleda kako njegov sin postaje njegova slika, ne želi da mu se to oduzme, ali Roufermatter bijaše gadna bolest!

Kad netko oboli od te bolesti, dani su mu odbrojeni prije nego što sazna.
Počinje nevino, kao svaka uobičajena prehlada, ali time iscrpljuje organizam, zatim, nakon nekoliko mjeseci kad već dovoljno napreduje se pretvori u nešto veće, tad se pojavljuju već prvi simptomi, ali kad se oni pojave, već je prekasno, bolest je preuzela tijelo, a sve se više i više približava onaj dan kad će žrtva te bolesti umrijeti, tad će se početi ponašati kao da nema duše, bez ikakvih osjećaja, uspomena, bez ikakvih pojedinosti po čemu je ljudsko biće, a tad, kad se to dogodi, nedugo nakon nastupi smrt. Smrt je ovdje zapravo spasenje bolesnika od te bolesti, ali nije to baš tako lako, nije lako promatrati nekoga kako se bori, ali unatoč tome gubi. Krivio je sebe što nije svojoj ženi pokazao koliko je zapravo voli, koliko mu zapravo znači dok je još bila s njim.

„Ne može se baš ništa učiniti?", upita Maximillianus promuklim glasom. Borio se sa suzama.

„Na žalost ne, sve je na njoj", odgovori doktor, „Što se tiče vašega sina, male su šanse da će se izvući, ali jedino što možemo je moliti Boga da se barem on izvuče, kad već ne može njegova majka, žao mi je, gospodine"

Maximillianus je znao da mu je žao, ali do dvadeset i sedmog ožujka ga je dijelilo punih, ali kratkih pet dana.
Kako su dani odmicali, tako je on postajao sve više svjestan da će izgubiti obojicu, da se neće moći izvući, da će njegova voljena izgubiti borbu u kojoj je oduvijek na žalost bila gubitnica, ali ne u njegovome srcu, ondje je uvijek pobjeđivala. To će mu biti uspomena na nju, na svoju voljenu koja sada bez svijesti, koja još uvijek leži.

Svaki dan bivao je sve više prazan, njegov život izgubio je ono čemu se radovao, onu vijest koju je s veseljem dočekao kad mu je Lorainne Potter, njegova žena rekla da je trudna.
„Max, trudna sam", njene riječi odjekivale su u njegovim mislima, a on se želio opet vratiti u taj trenutak i preživjeti ga s njome.
Njegova usta su se protegnula u jedan širok osmjeh, a zatim ju je zagrlio svom snagom, bio je sretan što će postati otac.
„Volim te, Lorainne", rekao je svojoj ženi, gledajući je u oči. Tad je za njega postojala samo ona i nitko više.
„I ja tebe volim"
A onda se vratio u stvarnost. Bijaše to grozna stvarnost, svanuo je dan dvadeset i sedmi ožujka, dan koji će pamtiti. Znao je da će vrijeme izliječiti sve rane, ali nije mogao pustiti da ode.

„Lorainne", prišao je svojoj ženi koja je nekim čudom imala otvorene oči, gledao ju je kao i prvi dan kad su se upoznali, „Volim te"

Ona nije imala snage uputiti mu te dvije riječi pa ga je samo pogledala i uhvatila za ruku, znala je, a i on je znao da se bliži kraj. Međutim, kraj još nije došao, ali se Max morao maknuti od svoje žene jer, dok god je ona živa, morat će dati život djetetu, morat će ga poroditi makar se rodilo mrtvo.

„Molim vas, gospodine, znam da je teško, ali molim vas, morate se maknuti", reče doktor.

Oliver Temerlon bijaše onaj koji je najviše odgovoran za ovaj slučaj, što je bila dobra stvar jer je bio razuman i burne reakcije u njemu nisu budile neprijateljsko raspoloženje, već ono suprotno. Max je nevoljko izašao uputivši svojoj ženi zadnji pogled, nije ju htio ovakvu pamtiti, htio je da u njegovu sjećanju ostane kao osoba koja je uvijek nasmijana, kao ona koja je uvijek bila ovdje za svakoga, pa i za njega. Ispred vrata je čekao, samo je čekao i razmišljao, a nikakvi zvukovi nisu dopirali iz sobe, vjerojatno su vrata bila zaštićena čarolijom protiv prisluškivanja.

„Gospodine Potter", pozvao je doktor Oliver Temerlon Maximillianusa. U njegovu glasu nije bilo panike, nije bio tužan, već pomalo začuđen.

Max se trgnuo iz polusna te ubrzanim korakom prišao doktoru Oliveru. U ovome trenutku mu je bio zahvalan što ga obavještava, što ne krije vijesti od njega kao što bi to radili ostali doktori dok ne budu sto posto sigurni da to mogu reći radi reakcije.

„Da?", tiho će Max.

„Ne mogu vam niti približno opisati koliko je meni sada drago što se ovo dogodilo, uđite, vidite sami"

Max je provirio iza Oliverovog ramena te se nasmiješio prizoru: doktor koji je pomagao Oliveru je u naručju držao Maxova sina, Jamesa te ga predao majci koja je već znatno bolje izgledala, potpuno suprotno od onoga što je predviđeno. S ljubavlju je gledala svog sina, Jamesa Pottera koji je preživio unatoč predviđenoj smrti.
Čim je zakoračio u sobu, Max je pohrlio k svojoj obitelji, jednoj zdravoj, sretnoj obitelji Potter. Ledeni brijeg mu je pao sa srca čim je znao da neće izgubiti ovo dvoje, da će ipak biti sretna obitelj.

„Ne znam bih li vas trebao upozoriti", reče doktor Oliver, a Maximillianus okrene glavu prema njemu u ruci držeći Jamesa. „ali mogućnosti da se bolest vrati su poprilično male, ali ih određenim lijekovima možemo postepeno zaustavljati. Nadam se da ste svjesni da vaša žena nije skroz na skroz ozdravila, ali najgore je prošlo, vrhunac je nekim čudom zaustavljen"

Maximillianusu Leonu Potteru je sada bio najsretniji živući muškarac, znao je da će sve biti u redu, kao što uvijek biva.