James Potter i Sjena

Otkrivenje

Nijedan od četvorice nije ni oka sklopio te noći.

Morali su preobraženog Lupina, svjesni svih rizika u tom podvigu, uvesti kroz vratnice Hogwartsa kako ne bi iskrvario do smrti. Bilo je tu puno muke, ali nisu mogli riskirati Lupinov život zbog pokoje kazne na koje su bili već navikli.
Imali su veliku sreću što nijedan od nastavnika na dežurstvu nije prošao istim hodnikom kojim su oni prolazili te im nije preprječio put svojom prilikom. Tako su mirno i što tiše prolazili kroz hodnike sve dok nisu došli do bolničkog krila gdje je radila Madame Pomfrey.

Pred vratima su joj se ukazali nasmrt ranjeni vukodlak, jelen, ogroman, crni pas, te Crvorep, a ona samo što nije svijest izgubila pred tim prizorom.

"Pettigrew!?", zasikće Madame Pomfrey, "Jesi li ti normalan? Što misliš da radiš tumarajući okolo s vukodlakom i ovim ovdje!? Nazad u spavaonicu i makni jelena i psa od mene!"

"O-oprostite Madame...ali...ovaj...ovo je jedan od naših učenika...molim vas pobrinite se za njega"

James i Sirius su se sjetili da se nisu preobrazili u ljude već kad je bilo kasno, zato su ostavili ranjenog Remusa kod Madame Pomfrey, kojemu je trebala stručna pomoć jer je bio izgubio veliku količinu krvi na putu do bolničkog krila te su se naposlijetku preobrazili u ljude.
Madame Pomfrey preuzela je Lupina, a potom Pettigrewu zalupila vrata pred nosom. Bilo mu je drago što je Madame Pomfrey jedna od onih koji ne postavljaju pitanja, nego samo rade svoj posao.

"Moramo se vratiti u spavaonicu prije nego nas netko nađe", prošapće Pettigrew, a oni se dadu u najtiši trk koje je njihovo uho dotad čulo.

Uskoro su se našli pred portretom Debele Dame, koja, srećom, nije bila u posjeti kod prijateljica već je glancala kristalnu čašu ružičastim rupčićem.

"A što mlada gospoda rade budna u ovo doba noći?" Prijekorno ih upita Debela Dama probadajući svakog pojedinca pogledom, "Imate sreću što vas neću prijaviti profesorici McGonagall"

"O tempora, o mores", reče James zadihank, a portret ih propusti kroz vrata u društvenu prostoriju da uđu.

Tiho su se došuljali do spavaonice, a tad je slijedio razgovor o prethodnim događajima.

"Što se zbilo ondje!?", preplašeno će Pettigrew prisjećajući se.

"Ni mi ne znamo", odgovori mu Sirius duboko zamišljen, "Lunac se odjednom samo dao u trk u tom smjeru, a ja sam znao da nije dobro jer to vodi do špilje. Mislim da je nanjušio drugog vukodlaka"

"Misliš li da je slučajnost što je taj vukodlak bio upravo tamo? Ja kažem da tkogod to bio, ima veze s onom špiljom i onim događajem koji nas je zadesio", prozbori James. Bio je pod utjecajem svega što se desilo te je to nekako pokušao probaviti, ali bezuspješno. Bilo je tu toliko pitanja na koja nije znao odgovor.

"Ne znam, ali čim svane, idemo tamo. Uzet ćemo sva moguća pomagala, ali ćemo otkriti tko stoji iza ovog svega"

Potom su se njihova tri znatiželjna uma počela dogovarati, kovati planove o njihovom sljedećem poduhvatu koji je tražio posvećenost i dodatnu opremu.

~*~

Čim su se počele prve zrake pojavljivati na nebu, prokletstvo Punog Mjeseca je popustilo. Sad je Oliver ponovo bio u svojoj koži, ali teško ranjen. Sjećao se svih događaja od prošle noći i predosjećao da neće još dugo poživjeti. Svakim je pokretom osjećao novu bol: napitak koji je Eugenius bacio na njega ušao mu je u krvotok, a samim time što je bio nedovršen, bio je još opasniji po život.

Ustao je te pogledao oko sebe. Desetak metara dalje ležao je Eugenius. Polako mu je prišao, ali ovaj nije odavao nikakve znakove života. Bio je obliven krvlju. Pogled mu je bio staklast, upućen negdje daleko prema nebu, a usta blago otvorena. Tragovi suza još su se nazirali na njegovim obrazima, a rukama je pokrivao ozlijeđena mjesta kao da pokušava sačuvati krv unutar svog tijela. Oliver se sagnuo te mu sklopio oči, bilo je to najviše što je mogao učiniti za njega. Sjećao se kako ga je napao i okusa njegove krvi, kako je umirao oe želje da ga rani, raspara mu kožu, otkine mu vrat.