James Potter i Sjena

Zatočenik špilje

Tišina bolnice u rano ujutro prožela je hodnike spokojem i idilom. Ovakvo tiho jutro Oliver još nije dočekao u bolnici svetog Munga: mir, tišina.
Gotovo je počeo uživati u tom miru dok se nije sjetio zašto je uopće ovdje, a onda se hitrim korakom uputio prema gornjem katu, sobi u kojoj je ležala Lorainne Potter.

Ušao je u sobu, a sunčeve zrake koje su se reflektirale od pozlaćene površine zaslijepile su ga na nekoliko sekundi. Umalo je zaboravio da je Maximillianus Potter unajmio gotovo najraskošniju sobu koja im je bila na raspolaganju. Bila je ukrašena u stilu doba Viktorijanske Engleske, sa brojnim slikama najpoznatijih čarobnjačkih umjetnika istog doba kao što su Alédric Destoceaux te Athenaïs Léimeux. Slike su bile uokvirene pozlaćenim okvirima sa izrezbarenim linijama koje su predstavljale egzotično bilje te simbole drevnog čarobnjaštva. Prikazivale su čarobnjačke velikane u borbi protiv svojih najvećih neprijatelja ili pak njih u svojim zlatnim godinama života, kad ih je cijeli čarobnjački svijet hvalio. Posvuda su bili jastuci: po krevetu prepunom raznih popluna, naslonjaču namijenjenom za posjetioce, pa čak i na prozorskoj klupici gdje se gospođa Potter mogla udobno smijestiti te uz topli čaj gledati kroz prozor.

Da je on u ovakvoj situaciji, vjerojatno bi sobu dijelio s nekim starim čarobnjakom koji priča sam sa sobom. Kako li su Potterovi samo zaslužili sav taj luksuz? Desetljećima se troši njihovo obiteljsko blago iz trezora u Gringottsu, ali još se nije potrošilo, a poveliki iznosi svaki mjesec ondje i pristižu.

Kad mu se vid vratio u normalu i više mu nisu smetale crne točke pred očima uzrokovane jarkim svjetlom, pogled je svratio na Lorainne Potter. Nije mogao ne zamijetiti kako gospođa Potter izgleda bolje nego ikad: u kosu joj se vratio sjaj, a u kožu boja, usne su joj ponovo počele poprimati ružičastu boju, dok se u njeno čitavo tijelo vraćala snaga.

Znao je da ne sluti na dobro i da neće uspjeti u svom naumu, već je jednu dozu propustila, a zbog Eugeniusa je onaj napitak za bacanje; određeni mu se sastojci nisu nadodali u pravo vrijeme. Da ju proba otrovati  time, vjerojatno ne bi postigao ništa više osim prehlade koja bi prestala nakon nekoliko sati liječenja. Nije smjelo ostati na ovome.

Sjeo je na stolac pored nje i gledao ju kako spokojno spava. Htio je poremetiti taj miran san i uzrokovati joj noćne more, htio je da se probudi oblivena hladnim znojem jer je sanjala da je njen ljubljeni sin jedinac umro na vlastitim rukama. Htjela je da osjeti kako je to gledati u oči koje su izgubile sjaj, kako je to čeznuti za toplinom hladnog tijela, a ponajprije je htio da umre u mukama u kojim je umrla njegova sestra: u strahu, boli, osuđenju na smrt za koju nisi sam kriv, dok svakim ugrizom vukodlakovih očnjaka polako toneš u noćnu moru. Vrijeme za osvetu je stiglo.

Oliver je, bez da je primjetio, počeo stiskati šake i zlokobno se smješkati, a onda je slučajno bacio pehar ispunjen vodom na pod i time probudio Lorainne.

Umorno je otvorila oči, a potom se osmjehnula kad je vidila da je Oliver u njenoj sobi. U oči joj se vratio sjaj, izgledala je deset godina mlađe otkad joj je počelo biti sve bolje i bolje. Uskoro će se vratiti na staro.

"Samo sam te htio vidjeti", tiho će Oliver. Zvučao je tako ljupko i spokojno, kao da joj ne želi omesti san iako se već probudila.

Lorainne mu je uputila još jedan osmijeh, a potom nakašljala kad mu je pokušala uputiti pokoju riječ budući da ga nije dugo vidjela.

"U redu je", reče Oliver ne skidajući smješak s lica potom je u svoju ruku  uzeo njenu, "ne trebaš pričati"

Tako su sjedili još nekoliko minuta i gledali se. Oliver je s vremena na vrijeme otvorio neku temu, primjerice o svojoj obitelji, ali to nije puno značilo uzevši u obzir da je on bio jedini govornik. Uskoro je otišao, ostavivši ju samu da leži u toplom krevetu. Sam se sebi divio kako je dobro zavarao Potterove.