James Potter i Sjena

Pogreb

Lorainne je gledala u njeno beživotno tijelo kako leži na tlu prekriveno otpalim lišćem. Promatrala je njeno tijelo i pokušala probaviti sve događaje koji su se netom dogodili.
Sve godine koje je provela u patnji kriveći sebe za smrt svoje najbolje prijateljice bile su uzaludne...bile su laž.

Unatoč glasu koji joj je govorio da ostane na ovome mjestu i razmišlja, ona je poslušala svoj razum...morala se vratiti nazad i svom mužu reći što se zbilo. Stoga je krenula prema puteljku koji je vodio ka izlazu šume. Zadnji put kad je koračila ondje bilo je prije mnogo godina. Jedina je razlika između ovog puta i prošlog je što je ovaj put ovdje kročila bez grižnje savjesti...ovaj put izlazi iz šume jača.

~*~

Sunce se podiglo iznad obzora nagovještajući jedan lijep, sunčan dan. Međutim, ni ovo sunce nije moglo razvedriti problematičnu trojicu koji ni oka nisu sklopila ovu noć. Planirali su put prema mjestu gdje je sve ovo započelo, prema mjestu koje je krivac za sve događaje koji su se netom zbili. Ni na jednom od njihovih mladih, lijepih lica nije se nazirao osmijeh, kao što je to bivalo prije tek nekoliko dana. Sad je svačije lice krasila bora od mrštenja i brige, a njihova su vedra, nasmijana lica izgledala starije no što im godine to dopuštaju.

Svatko je imao svoje najveće oružje: čarobni štapić, spreman u ruci da reagira na svaki šum, svaki izvor buke koji nije uzrokovan njihovom kretnjom. Tako su šutke, u crnim pelerinama krenuli prema velikim drvenim vratima koja su vodila prema izlazu iz dvorca...i krenuli prema špilji.

Bilo je to putovanje popraćeno uz grobnu, jezivu tišinu, a strah se osjetio u zraku prvim uzdahom. Što su se više primicali tom mjestu, bili su nervozniji, a scenariji koje su zamišljali u glavi strašniji.
Kad su već bili dovoljno blizu svome odredištu, dovoljno blizu da ga vide, na njihovo čuđenje...špilje nije bilo.

Stajali su nekoliko metara iznad nizine u kojoj je ona bila. Sve što su mogli vidjeti bila su dva tijela kako spokojno leže na tlu. S tolike daljine nisu mogli reći je li riječ o muškarcu ili ženi, a kamoli ih identificirati. James, koji je samo htio da se ovo što prije privede kraju, uzeo je velik zalet i potrčao niz nizbrdicu. U taj mah, za njime je krenuo Sirius i zaustavio ga.

"JAMES!" Viknuo je Sirius njegovo ime, "Jesi li poludio!? Ovo bi mogla biti zamka, a ti bi u nju utrčao tek tako! Stani, moramo dobro pogledati okolo..."

"A ti si mu tim vriskom odao da smo tu", grubo će James.

Sirius se rasrdi, ali odluči da će biti pametniji i neće pokretati svađu, to je bilo najmanje što im je trebalo.

"Sljedeći put kad ti spasim život, barem zahvali", reče te se okrene leđima prema njemu kako bi dobro vidio Crvorepa, "...a ti, nadam se da nećeš pokušati napraviti nešto glupo"

James je ipak stao, ali se nije činilo da je bio oduševljen Siriusovom idejom. Iako je znao da je u pravu, mrzio je samu pomisao na to da se neće već sad moći obračunati s tim nitkovom.
Slijedeći Siriusov primjer, preostala obojica su naćulila uši i dobro promatrala oko sebe. Na Siriusov znak, polako su krenuli prema dolje pokušavajući biti što tiši. Čuli su se samo pokoji uzdasi Crvorepovog negodovanja, koji je, činilo se, bilo prestravljen.

"Najbolje bi bilo da se koristimo čarolijom iluzije, to bi nam moglo kupiti malo vremena ako nas otkrije", sasvim će tiho Sirius, toliko tiho da je jedva sam sebe čuo.

Unatoč tome što je ponovo bio u pravu, a to mu se nije svidjelo, James je na sebe i Crvorepa bacio čaroliju iluzije, dok je Sirius to učinio za sebe samoga. Tako su u tišini nastavili hodati prema dolje, ogledavajući se ne bi li ikog zapazili.

Sad se činilo kao da neke tri siluete hodaju prema nizini...poput optičke iluzije.

Ako ih je netko čekao u zasjedi, bome je to dobro krio zato što nije bilo ni traga ni glasa drugom živom biću osim one dvojice koji su ležali pedesetak metara dalje od njih. Što su im se više približavali, to su jasnije vidjeli da je riječ o dvojici muškaraca...a jedan je od njih bio...glavom i bradom...Oliver.