James Potter i Sjena

Kolo sreće se okreće

~*~

Daleko od Olivera i Eugeniusa, u bolnici sv. Mungo nalazila se gospođa Potter. Njeno je blijedo lice obasjavala mjesečina, a nekoć savršene kovrče zamijenila je raščupana, osušena kosa. Lijek koji su joj doktori dali polako je počeo djelovati, a iz dana u dan duh joj je sve prisutniji. Polako je počela osjećati prste, pomicati njima, polako je počela pričati. Bili su to sitni pokušaji da izgovori najjednostavnije riječi kao što su: sine, dragi, ljubavi.
Međutim, žena, u kakvom je stanju bila, upotrijebila je troduplo više napora na to nego što bi prosječna osoba trebala.

Pored nje se smjestio gospodin Potter, koji je držao njenu ruku u svojoj te zaljubljeno gledao u svoju ženu.
I u ovom stanju, činila mu se najljepšom ženom na svijetu. Njene su usne još uvijek bile crvene, a lice lijepo. Samo kad se sjeti svih onih neprospavanih noći i dana kad je poželio odustati, dati doktorima dozvolu da ju uspavaju da se ovako ne muči, poželi zahvaliti gornjoj sili koja je vratila sjaj u njene oči. Njegov sin neće ostati bez majke, a on neće ostati bez ljubavi svog života.

Ustao je sa stolca te sjeo u naslonjač, udobno se smjestio i pokušao zaspati. Kad god bi mogao, prenoćio bi u njenoj sobi samo da se uvjeri da je sve u redu s njom, da joj ništa ne nedostaje.

Soba u kojoj je bila pružala joj je popriličan komfor. Gospodin Potter bio je spreman odvojiti određenu svotu galeona kako bi njegova žena uživala u udobnosti i luksuzu, pogotovo kad je ovako ranjiva.

Pozlaćene tapete uljepšavale su zidove odbijajući svjetlo od sebe. Cijela je soba bila uređena po uzoru na Viktorijansko doba Engleske, što podrazumijeva sam raskoš i luksuz. Krevet je bio prepun jastuka kojekakvih jastučnica, a nije nedostajalo ni pokrivača. Brojni popluni i deke omogućavale su samo još veći komfor uz pomoć jastuka.
Pored kreveta nalazio se izrezbareni noćni ormarić od mahagonija, na njemu su stajale poluprazne bočice napitaka koji su služili kao lijek za gospođu Potter.

Mjesec se polako povlačio, prepuštajući vodstvo suncu koje je svoje zrake neumorno slalo kroz sivilo oblaka. Nebo je polako postajalosve sve svjetlije i svjetlije

~*~

Eugenius se okrenuo te širom otvorio oči u nevjerici. Pred njim je glavom i bradom stajao Gospodar, Oliver. Kovrčava mu je, tamna kosa sjajila na mjesečini, a u očima mu se nazirala vatra. Eugenius je počeo ubrzano disati, a srce mu je odjednom počelo luđački kucati. U ušima mu je odzvanjalo pitanje kako? Kako je uspio pobjeći unatoč lancima i zaštitnim čarolijama? Kako?

U glavi je pokušao naći smisao, pokušao je naći način na koji se izvukao. Čini se da mu Oliver nije samo pokušao utjerati strah u kosti, nego je govorio istinu. Istog je trenutka znao da će se uspjeti izvući kad ga je zatočio. Trebao je ostati tamo, a ne ga ostaviti.

"Gospodaru", reče Eugenius prestrašeno, a Oliver se nasmije.

Oliver je izgledao kao da je pod nečijom vladavinom, vođen zlom silom odozgo. Znao je da ovako nema šanse protiv njega.

Sišao je s metle i izvadio štapić, a Eugenius je hitro izvadio svoj.

"Ovo može završiti na drugi način", oprezno će Eugenius.

Oliver se ponovo nasmijao, ali nije to bio jedan od njegovih tipičnih osmijeha, bio je dublji, tjerao mu je strah u kosti.

Oliver je podigao glavu prema nebu te se zagledao u mjesečinu. Raširio je ruke te ih usmjerio prema nebu. Zatim su mu bjeloočnice, pocrnile, glas se produbio, a on počeo lebdjeti nekoliko centimetara iznad tla.

"Belial, Behemoth, Beelzebub
Asmodeus, Satanas, Lucifer

Sanguinem vicissim nigrum et caro vicissim hyacintho maledicam si iubes

Zavladaj tamom, zavladaj zorom
čitav svemir pod tvojim je vodstvom
zapuši vjetrom, zaplovi morem
obdari me nebeskim nasljedstvom

Mi cibus inmundus in sinistra i maledicam tibi oculos i maledicam te

Svoj pepeo prospi po njegovu tijelu
da u Paklu vječnom zauvijek gori
dušu mu, demonima opsjelu
pusti da glas joj se, jauk, nebom ori

Iacet sanguinem vicissim nigrum et caro vicissim hyacintho me tibi et maledicam

Proklinjem te za vijeke vjekova
dok sja sunce i krvari nebo
tvoja duša plijen će biti orlova
a tvoj proklet glas orit će se đavoljom skladbom"

Odjednom, vjetar je zapuhao sa svih strana prema Eugeniusu, polako je osjetio da mu se gubi tlo pod nogama. Bio je u zraku, na istoj razini s Oliverom, koji se svake sekunde polako dizao prema nebu. Osjetio je nagli, neobjašnjiv nalet hladnoće. Osjetio je svoju krv kako se hladi, a oči umaraju. Je li ovo kraj?

Nije vjerovao da bi ga Oliver odmah ubio. On nije bio jedan od onih koji samo izreknu Avada Kedavra te se zadovolje s njim. On je bio čudovište, on je uživao u tuđoj boli i patnji.

"Zapamti ove riječi, zapamti ovu bol
dovoljan je korak jedan, da pošaljem te u smrt
zapamti ovu mržnju, prokuni život svoj
sjetit ćeš se mojih riječi, preplašen nasmrt.
Gdje je ljubav, gdje je odanost
gdje je glas poput šapta u šumi
gdje je svjetlo u mraku, gdje je milost
gdje ti je moć kad ostadosmo sami

Eugenius nije mogao vjerovati da se takav glas čuje uz Oliverovih usta. Bio je to dubok, hrapav glas popraćen uz  jezivu melodiju koja je dopirala iz nepoznatog izvora.

Odjednom je osjetio nagli nalet vrućine koja mu se od glave prolijevala kroz čitavo tijelo. Osjetio je kako mu se vid muti te gubi kontrolu nad čitavim svojim tijelom. Osjetio je kako mu nepostojeća vatra škaklja stopala, a onda kako ih polako prži. Vid mu se pomutio, bio je okružen klonovima Olivera koji su pjevali na melodiju s neba. Nije mogao razabrati riječi koje su silazile iz njihovih usta, ali je znao da djeluju, da itekako djeluju. Odjednom se nalazio na visini od nekoliko metara. Uskoro mu se vid skroz zamutio, a u ušima mu je počelo šumiti. Vidio je tek fragmente svoje okoline, čuo je tek  tihe glasove one pjesme.

A onda je pao i izgubio svijest. Pao je s nekoliko metara visine i ozlijedio glavu. Gospodar je pokretom ruke pozvao svoje klonove prema sebi, a onda su se svi oni sakupili u jedno cijelo. Zavladao je mrak i mrtva tišina.  Nigdje ni traga svjetlosti, nigdje ni glasa.

__________

Ovo je, vjerujem, najkraći nastavak dosad sa tek nešto preko tisuću riječi, a uobičajeno ima duplo više. Nastavak uskoro dolazi, a razlog zbog kojeg sam ovo napravila je taj što sam htjela da završi na cliffhangeru hahah

(11.7.2017.)