James Potter i Sjena

Primus

Mjesec je obasjavao noćno nebo dok su se zvijezde sakrivale svrćući pažnju samo na mjesec. Bila je to još jedna hladna noć u prosincu.

U gryffindorskoj spavaonici, tamo gdje su spavali James, Sirius, Remus i Peter je bilo neobično tiho. Sva četvorica su usnula.

James se promeškoljio, namrštio, a zatim počeo trzati. Naglo je otvorio oči i raširio nosnice te se uspravio...to je bio samo san.. Krenuo se prisjećati svega tog sna, bio je pomalo uznemirujuć.

Nalazio se u prostoriji koju je prepoznao kao dnevnu sobu obitelji Potter iako nije bila nimalo nalik pravoj dnevnoj sobi te obitelji. Crne su zavjese sezale do poda odbijajući sunčeve zrake, a zbog toga je cijela prostorija djelovala tmurno. Uz brojne starinske tamnocrvene naslonjače, tu si bile mnoge vaze iz kojih su rasle magične biljke.

Ispred sebe je ugledao sliku. Ta je slika predstavljala cijelu lozu Pottera. Na njoj je ugledao svoje šukunbake, šukundjedove, prabake, pradjedove, tete, stričeve, ujne, pratete i još mnogo ljudi. Kad je prišao bliže toj slici, ugledao je nešto što ne bi trebalo biti ovdje: lica svih članova koji su mrtvi su bila probodena, kao da je netko pucao metkom u njih. Prišao je još bliže toj slici: lice jedne mlade žene je bilo zatamnjeno. Podigao je ruku da bi palcem obisao to zatamnjenje, a onda se probudio.

Zašto ga je toliko taj san uznemirio?

Što je značilo to zatamnjenje?

Međutim, okrenuo se na drugu stranu i bez daljnjeg razmišljanja o njemu je zaspao.

Ujutro se nije niti sjetio tog sna, samo je produžio do Velike dvorane zajedno sa svojim prijateljima. Kao i uvijek, mnoštvo mirisa i okusa ih je dočekalo i prije nego što su ušli u dvoranu. Cijela je dvorana bila ukrašena. Bilo je tu dvanaest orijaških božićnih jelki koje je raznim ukrasima ukrasio profesor Flitwick te još mnoštvo ukrasa i ukrasića koji su napućivali na to da se Božić bliži.

Smjestili su se na kraj stola, tamo gdje uvijek sjede kako bi imali svoj mir.

"Danas će biti pun mjesec", obavjesti ih Remus. Na svaki pun mjesec, četvorica prijatelja bi otišli u Vrištavu daščaru i tamo pravili društvo Remusu dok je on preobražen. Bio im je jako zahvalan na tome jer mu je mnogo to pomagalo. Njih troje bi se pretvorili u životinje pošto su animagusi jer vukodlaci ne bi naudili životinji, ali čovjeku bi.

"Već? Kao da je bio zadnji put prije mjesec dana...", sanjivim će glasom Sirius, a preostala trojica se nasmiju.

"Mogli bismo ovih dana skoknuti i do Hogsmeadea", predloži James.

"Ne znam...meni je malo dosadio. Mislim, volim tamo biti, ali smo bili već toliko puta da znamo cijeli Hogsmeade, a i okolicu kao svoj džep", reče Remus žvačući slaninu.

"Znamo cijeli Hogsmeade...i okolicu....ali što bi bilo da odemo još dalje, dalje od okolice, dalje od svih granica?", predloži Sirius, a na njegovom licu se pojavio podli osmjeh.

"Misliš li ti što i ja mislim?", upita ga James uvraćajući mu taj isti osmjeh.

"Idemo dalje od Hogsmeadea!", reknu obojica u isti glas, a Remus se namršti.

"Ne...mislim da tamo nema ničeg"

"Koliko smo to puta mislili pa smo naposlijetku naišli na nešto?", pobuni se James.

"Znam, znam...ali kad vam kažem, tamo stvarno nema ničeg"

"Dobro, možemo se kladiti...ako stvarno nema ničeg ja ću plesati u društvenoj prostoriji u boksericama, a ako nađemo nešto, ti ćeš to učiniti umijesto mene."

Remus ga je pogledao jesi li ti ozbiljan pogledom, ali James ga je još uvijek samopouzdano gledao čime je zaključio da on to stvarno misli.