James Potter i Sjena

Eugenius i Gospodar

Bilo je hladno, a tama je progutala sve do i jedne kućice i kolibice u zaseoku Terrgrand.
Daleko od samih granica Terrgranda, gdje je već nastupila pustoš, iza šume koja ju je sakrivala, nalazila se jedna drvena kolibica. Izgledala je napušteno, ali kad bi se malo bolje pogledalo kroz zamagljene prozore, vidjelo bi se kako unutra gori jedna svijeća, a na fotelji sjedi zakukuljena prilika.

Nedaleko od te kolibice u pustoši je hodala druga zakukuljena prilika.

Rekao je da će biti ovdje...ovdje blizu...u kolibici...mora biti tu negdje...

Razmišljao je muškarac koji se sakrio ispod pelerine i njene kukuljice.

Bila je noć, savršeno doba kad se radi nešto zabranjeno, kad se sklapaju tajni dogovori, kad se radi nešto tajno, podlo, prikriveno.

Hodao je tako još nekoliko minuta kroz šumu koja se nalazila nekoliko kilometara daleko od početka pustoši. U njoj je na svakome koraku očekivao kojekakvu neman koja će ga ubiti, a nakon toga od njegova mesa napraviti gozbu.

Nikad nije prebolio strah od mraka.

Kad je napokon prepoznao onaj jedan puteljak koji se nalazio već u samoj dubini, krenuo je njime, znao je da će ga dovesti do te kolibice u kojoj se nalazio njegov gospodar.

Nakon još nekoliko minuta hoda, ugledao je drvenu kolibicu, na prvi pogled napuštenu, ali tako je i trebala izgledati. Znao je da nije promašio mjesto.

Pokucao je na drvena vrata tri puta, a zatim je prislonio uho na vrata.
Znao je da taj čovjek neće odmah odgovoriti iz sigurnosnih, zato se morao predstaviti.

"Eugenius je", prozborio je.
Glas mu je bio na razini jezivog šaputa.

Zakukuljena je prilika širom otvorila vrata čim je bila sigurna da je to osoba koju je čekao.

"Očekivao sam te", čuo se hrapavi glas iz njegovih ustiju.

"Zato što smo se dogovorili", odgovori mu Eugenius, "Smijem li ući?"

"Dakako", odmakne se sa prolaza i pusti ga da uđe.

"Gospodine, još mi niste rekli kako se zovete", Eugenius si nije mogao pomoći, riječi su samo izletile iz njegovih ustiju. Kako i ne bi: osoba koju ne zna ga je pozvala da dođe u šumu u njegovu kolibu. Moglo se svašta desiti, zato je čvrsto držao štapić u svojoj ruci.

"Zovi me Gospodaru, ime nije bitno. Ime je samo sredstvo raspoznavanja, a dovoljno me možeš raspoznati ako me zoveš Gospodaru" u glasu mu se dalo prepoznati malo bijesa, nije volio nepotrebna pitanja.

"Kako vi želite, Gospodaru", više si nije mogao priuštiti još jednu takvu situaciju.

"Sjedni", rekao mu je, a zatim je skinuo kukuljicu sa glave.

Kukuljica je otkrila gustu, crnu, kovrčavu kosu, preko očiju je nosio crnu krinku, ali mu je lice djelovalo poznato. Imao je kozju bradicu i mršavo, ispijeno lice.

Eugenius je zinuo, nije mislio da će se sakrivati pod krinkom. Očito je bilo da je vodio brige o sakrivanju svog pravog identiteta.

"Što je? Zar nešto nije u redu? Površnost...površnost", zamišljeno ga pogleda, a ton mu je bio blag, zapravo umirujuć.

A onda je taj pogled otvrdnuo.

"Ovdje smo s razlogom kojeg ti najbolje znaš, a ja želim nešto od tebe", reče Gospodar strogo.

"Što god želite, Gospodare", odgovorio je, a u glasu mu se otkrivao strah.

"Nisam mogao ne čuti kojekakve zanimljivosti o vašoj obitelji, Eugeniuse"