James Potter i Sjena

Pripadnici iste vrste

Da je svaki pojedinac iz cijelog svijeta bio smješten na jedan otok i zavezan jednim jedinim lancem čija dužina dostiže dva metra, tek bi onda osjetili pritisak koji je posljednjih tjedan dana bio prisutan u Eugeniusovoj glavi.
Bio je u drugoj dimenziji, u drugom svijetu koji bi čovjek opisao pomoću riječi Pakao.

Pronašao se u tami, na sasvim drugom mjestu. Bio je sam, posve sam, ali je osjetio tuđu prisutnost. Krvavocrvena je boja prekrivala nebo, a njegovim se prostranstvom orila pjesma čije riječi nije mogao razabrati. Sjedio je na otoku toliko malenom da mu je okom mogao vidjeti kraj, a da je htio, pomoću samo nekoliko koraka bi ga i dosegnuo. Bio je to otok sačinjen od tamnosivog kamenja koji je plutao po užarenoj tekućini nalik lavi.

Sve je djelovalo tako spokojno.

I dalje bi bilo spokojno i mirno, da Eugenius nije shvatio da taj otočić pluta i približava se pečini koja se doimala tako ogromnom u odnosu na sasvim maleni otok na kojem je plutao. Pjesma se i dalje orila, a lava je proizvodila zvukove nalik valovima koji udaraju od stijena.

Eugenius kao da je bio u transu, samo je gledao lavu kako teče i unutrašnjost pečine u koju zalaze. Nakon nekoliko je sekundi počeo viđati sjene, a nikoga nije bilo. Sad se trgnuo te ustao da bi shvatio o čemu je riječ, ali sjene se nisu povlačile, samo su nastavile kružiti oko njega.

"Eugeniuse", siktav glas dopirao je do njega, zvučao je poput zmijinog šapta, "Ne boj se, pogledaj gore, pogledaj gore"

Glas je odjekivao špiljom, a on je poslušao njegove naredbe, pogledao je gore. Na visini od nekoliko metara lebdjela je crvenokosa žena blijede puti. Oči su joj svijetlile crvenim sjajem u mraku, a duga, crvene boje, lepršava haljina vijorila se na vjetru koji nije puhao.

"Eugeniuse", ponovo će ona, "vidiš da nema razloga za strah"

Opčinjen njenom ljepotom, nastavio je gledati u nju. Gledao bi u nju satima, danima, godinama, ali još mu ne bi dojadjla, još bi se osjećao kao da ju prvi put vidi. Imala je bujne grudi te uzak struk, a zaobljeni su joj bokovi samo zaokružili njenu predivnu figuru. Spuštala se do njega nepostojećim stepenicama, sve dok nisu bili na istoj razini.

"Pođi sa mnom, u vječnost, bit ćemo zauvijek zajedno...sretni zajedno..."

Nije ni riječi mogao izustiti, samo je gledao u te njene ljupke usne kako se pomiču dok priča, a melodiju njena glasa slušao bi do besvjesti.

Pružila mu je ruku, a on ju je, bez razmišljanja, prihvatio.

Snažan je vjetar zapuhao koji ga je gotovo oborio s nogu, a ona je još uvijek tamo stajala kao prije, crvena joj se kosa pretvorila u plamen te je sad bila potaknuta da gori još jače. Bjeloočnice su joj odjednom poprimile crnu boju, a nekoć bijeli, ravni zubi postali su šiljasti. Izgledala je poput nemani.

Naglo ga je povukla za sobom, a u sljedećem su se trenutku našli u zamračenoj prostoriji prepunoj svijeća.
Broj svijeća nije bilo ono što ga je trebalo zabrinjavati, već raspored: bile su raspoređene u krugu, okruživale su pentagram.

Lebdjeli su iznad tog pentagrama, dok ona prelijepa žena ponovo nije promijenila svoj oblik:
Cijelo joj se tijelo izduljilo, raširilo, lubanja je poprimila sasvim drugačiji oblik, a svaka naznaka da je to nekoć bilo ljudsko biće nestala je u trenutku. Prilika koja je lebdjela pored Eugeniusa držeći ga za ruku bio je, glavom i bradom, Sotona.

Eugeniusovo je srce počelo kucati kao da se želi probiti kroz rebra, a oči su mu zasuzile. Nije mogao izustiti ni riječi, samo je blago otvorio usta i prestrašeno gledao.

Sljedeće čeg se sjeća bio je prasak, pad, osjećaj straha i boli.

~*~