James Potter i Sjena

Cmizdrusova osveta

Potraga za svim potrepštinama je začuđujuće dobro prošla ako se uzme u obzir da je od četvero ljudi dvoje bilo hiperaktivno. Do ponekih problema je došlo u trgovini Krasopis i bugačica, kada su Sirius i James ugledali Severusa, svog vječitog neprijatelja. James je pokušao baciti urok na njega, ali ga je njegova majka zaustavila zadnji tren dobacivši mu jedan strog pogled, ali ga niti to nije zaustavilo.
„James! Budi pristojan", rekla je tad njegova majka, Lorainne. „Pusti jadnog dečka da živi!"
Nakon nekoliko sekundi gledanja ga u oči, vidjevši da ga ni to neće posramiti i dovesti do toga da ode do Severusa, ona je samo nervozno popravila kosu, a zatim, bez razmišljanja, otišla do Severusa ne bi li mu se ispričala.
„Ispričavam se", obratila mu se pomalo posramljeno gledajući ga kao da joj je sin. „Moj James zna pretjerati, stvarno mi je jako žao, nadam se da si u redu!"
Severus je vidio kako je Jamesa sram, kako ga gleda kao da će svaki čas puknuti, kako ga gleda kao da bi ga sad najradije urekao, ali se ipak suzdržavao, kako bi mu zasolio već zasoljenu ranu, prihvatio je ispriku:
„Oh, gospođo", reče Severus smiješeći se, bez imalo sarkazma u svome glasu, „potpuno vas razumijem, mi u ovim godinama znamo biti nepodnošljivi, vi zasigurno niste zaslužili ovakvo ponašanje svoga sina!"
Na to se gospođa Potter rastopi te potapša Severusa po ramenu ne bi li pokazala koliko joj znače njegove riječi.
„Ti si već tako zreo!", reče gospođa Potter zadivljeno. „Moj bi se sin trebao ugledati na tebe, mislim da bi mu ti mogao pomoći u tome."
Na to James poželi da ga zemlja proguta, poželio je nestati sa ovog planeta, da ga njegova vlastita majka uspoređuje sa, njemu najomrženijom osobom bijaše dovoljan razlog da sada plane, ali čuo je on dobro svoju majku, rekla je da on nije dovoljno zreo da bi uvidio kako se kad treba ponašati, zato je odlučio šutjeti, crvenio se u miru, bijaše ovo tu Severusova pobjeda.
To se dogodilo prije tek nekoliko sati, ali se njemu činilo kao da se to još uvijek događa, nije niti htio znati kako će reagirati Slytherini kad čuju za to, kako će ga samo ismijavati, kao što je on, zajedno sa Siriusom ismijavao njih.
„James, dušo, hodi vamo", reče njegova majka sasvim bezbrižno, kao da ga prije tri sata nije dovoljno osramotila za cijeli život. „Biste li ti i Sirius htjeli da tata i ja odemo doma, a odete u provod, možda nađete cure?"
„Oh naravno, majko", iznervirano će James. „Rado bismo otišli sami, ali tko zna, možda se ti i tata odjednom pojavite i ispričate tim curama kako sam ja....kako si ono rekla...što sam ono ja...oh, da, nezreo"
Sirius ga je samo pogledao, činilo mu se kao da je James razmažen, znao je da ono nije bila nimalo ugodna situacija ni za Jamesa, ni za njega, ali njegova majka se ne bi suzdržala govoreći mu znatno gore stvari, poželio je imati majku poput Jamesove, dok se on žalio na nju.
„To znači da svi idemo zajedno kući, zar ne?", doda gospodin Potter u želji da izbjegne svađu.
Gospođa Potter u taj mah izvadi kutiju s letiprahom te prvo doda Siriusu, koji bezbrižno uze prstohvat, uđe u jedan od slobodnih kamina, te razgovijetno reče lokaciju kuće Potterovih, a zatim, u isti mah su ga progutaše plamenovi. Njima je to bilo nešto sasvim normalno, ali kada bi tu bio neki bezjak, njegova reakcija ne bi bila tako smirena.
Nakon Siriusa James uze prstohvat letipraha te učini isto što je učinio Sirius, opet je osjetio škakljanje plamenova koje je trajalo cijelih nekoliko sekundi, sve dok nije došao do kamina u svojoj kući.
Našao se u kaminu, a ispred njega je bio Sirius koji mu se smješio od uha do uha.
„Jesi li dobro?", upita ga Sirius primijetivši njegov mrzovoljan izraz lica.
„Ne, vidio si i sam, osramotila me...pred Cmizdrom"
„Moja mene sramoti otkad sam joj iz utrobe izašao, navikni se na to, da dođeš kod moje, vjerojatno bi ti oči iskopala i napravila od njih juhu da sazna da ti se sviđa netko bezjačkog podrijetla...poput Lil-„
Sirius se naglo zaustavi kad je vidio da se pred njima upravo pojavila prilika gospodina Pottera koja je smiješila od uha do uha.
„Upravo sam dobio pismo", reče on smiješeći se. „Oliverovo pismo..znaš njega, James, naš prijatelj, danas će doći na ručak, bilo bi lijepo kada bi se ti ponašao u skladu sa svojim godinama, onako kako se Severus Snape danas ponašao!"
„Misliš kao razmaženi cmizdravac? Ne bih hvala, ne želim plakati ako mi kojim slučajem netko kaže nešto...ružno.", odgovori mu James iznervirano, samo još fali sa Cmizdrus, tj. Severus postane njihovim roditeljima oličje savršenog sina, to mu ne treba.
„Bar jednom u životu se ponašaj pristojno, bez sarkazma, bez ikakvih neslanih šala, kad to uspiješ, onda ćemo razgovarati o tome tko je zapravo razmaženi cmizdravac"
Gospodin Potter ode ne pogledavši svoju ženu, koja je, na sreću, tek sad došla, nije imala priliku vidjeti kako se svađaju, ali je to mogla pretpostaviti.
„Pretpostavljam da ti je tata rekao za Olivera, lijepo se obuci, imaš gomilu svečanih pelerina u ormaru, kupila sam ti ih prije par mjeseci, hajde, nemoj biti tmuran, ti znaš da ti mi želimo samo najbolje."
Zatim i ona pođe za svojim mužem u kuhinju da nadgleda spravljanje večere, želi da ovo bude prava gozba, ipak su mu dužni, nisu zaboravili na onu uslugu koju im je napravio.
„Imaš sreće što su ti roditelji takvi, moja majčica bi me se najradije odrekla, stvarno imaš sreće", obrati mu se Sirius dok su se uspinjali uz stepenice prema Jamesovoj sobi.
„Znam...", promrmlja James, sad se već pomalo osjećao kao razmaženo derište, nije mogao prihvatiti kritiku svojih roditelja, dok Sirius proživljava pakao u svojoj kući, za njega je boravak kod Potterovih bilo pravo olakšanje.
„A sad...da vidimo kakve ti to svečane pelerine imaš, nadam se da su privlačne...zamisli Jamesa sa čipkom!"
„Tu čipkastu ćeš ti obući da me nadmašiš u ljepoti...bar jedan put"
Nakon dva sata provedena u sobi, u kojima su pravili budale od sebe, bilo je vrijeme za izlazak iz Jamesove sobe.
Onako umorni od borbe s jastucima, pomalo znojni, na sreću ne i smrdljivi su se uputili u prizemlje na poziv gospođe Potter.
„Olivere, vidite, ovo je James", obrati se Jamesova majka Oliveru koji je gledao u njih dvojicu misleći da su braća. U rukama je držala bocu medovine koju im je poklonio Oliver.
„Nisam znao da imate dvoje", reče Oliver
„Da bar imamo dvoje, ovaj smeđooki je Sirius...James, Sirius, dođite"
U taj mah oboje poprave kosu da ne izgledaju kao da su se do maloprije tukli, zatim oboje pruže ruku Oliveru koji ih je zadovoljno gledao.
Nakon nekoliko minuta čavrljanja s Oliverom, mogli su zaključiti da njemu neće smetati ako se ne ponašaju pristojno, i sam je rekao da ne voli uštogljene ljude, a oni su baš suprotno od toga, gospodin Potter se pomalo zabrinuo kako bi mogla proći ova večera, ali je na kraju ipak popustio pa su svi zajedno pošli za stol.
„Siriuse...ti si jedan od Blackovih?", upita doktor Oliver Siriusa za stolom stavljajući si malo francuske salate u tanjur.
„Da", odgovori Sirius ne uzvraćajući mu pogled.
„Znao sam to čim sam te ugledao, moj brat je dobar s tvojim ocem, nakon jedne večere s Blackovima, nije te mogao više nahvaliti"
James se začudi, a činilo se da je i Sirius bio u čudu:
„Oh...mda...", promrmlja Sirius nakon nekoliko sekundi neugodne šutnje.
Nakon još par progovorenih riječi sa Jamesom, odustao je od razgovora s njima te se zadubio u razgovor s Jamesovim roditeljima dok su oni osmislili „Želučane izdržljivosti" igru.
Uvidjevši da nema opasnosti od toga da će ih netko od troje odraslih uhvatiti, James uze začine koji su nekim slučajem bili ostali na stolu, a zatim uze jedan kremasti kolač, a na njega stavi papar, vegetu i malo octa, kečap, majonezu i šlag.
„Boli me trbuh", jaukne James tek na polovici kolača kojeg je trebao cijelog pojesti.
„Pitam se od čega", slavodobitno će Sirius. „Znači, ja pobjeđujem"
„Prošlo je!", reče James, a zatim strpa ostatak kolača u usta, a zatim proguta.
„Ti pobjeđuješ.."
„Vrijeme je za krevet, u sobu", obrati im se gospodin Potter dok se James grčevito držao za trbuh, a zatim nastavi tišim tonom:
„Olivere, što si htio reći?"
James i Sirius se digoše sa svojih stolica, ali ne odu u svoje sobe, iz blagavaonice su otišli u predvorje, tamo su se nalazile biljke za ukras, nekoliko kipova koji su se, naravno, micali, stepenice koje su vodile na gornji kat te dvokrilna vrata ureda gospodina Pottera. Oni dvoje se sakriju iza kipa Jamesova pokojnog djeda, iako kip nije bio dovoljno širok da ih oboje prekrije, tu su bile vaze raznoraznih biljaka koje su spriječile neželjene poglede.
„Dobio sam otkaz", dopirao je prigušen Oliverov glas, bio je pomalo uzrujan.
Gospođa Potter rukom prekrije usta, a gospodin Potter razgorači oči.
„Zašto bi to itko napravio? Nije budala.." upita gospođa Potter drhtavim glasom.
„Pa...ovaj...šef...", polako će on, proguta slinu, a zatim nastavi:
„Sveti Mungo je primio novog šefa...Eugeniusa Sergadelina"
„Znači Eugenius je krivac? Divno...mogla sam si i misliti, njegova obitelj nije čista", opet će gospođa Potter kimajući glavom.
„Čuo sam da je probao provaliti u Gringotts, tvrdi da su to samo puste priče, ali otkud onda njegovoj obitelji toliki novci?", nadoveže se gospodin Potter.
Obojica su slušala razgovor između gospodina i gospođe Potter te Olivera. James nije znao tko je taj Eugenius, ali mu se nije činio, barem koliko je dosad čuo kao pošteni čovjek, samo se budala ili čarobnjak željan novca usudi provaliti u Gringotts.
„Ne želim ga komentirati, nije vrijedan spomena", tužno će Oliver, a zatim uzdahne, dlanovima prekrije lice te duboko udahne, izgledao je kao da će zaplakati. „Najgore od svega je...što sam otpušten već pet mjeseci, posao nisam mogao naći, nitko ne želi otpuštenog iscijeljivača, zar ne?"
„Za Boga miloga, Olivere! Ako trebaš pomoć, Maximillian i ja smo ti na raspolaganju, dugujemo ti, jako ti puno dugujemo..."
James se namršti, kako točno duguju Oliveru? Nije znao duguju li mu novce ili nešto pak drugo?
„Nemam više ništa, maloj Christini treba štapić za školu, knjige, sve potrepštine, ne smijem se niti sjetiti koliki je to sve trošak, a ja nemam...nemam više ništa..", jaukne Oliver, a zatim zapravo zaplače, gospođa Potter sjedne pored njega te ga zagrli, ali zagrljaj nije bio lijek.
„Koliko god trebaš...", počne gospodin Potter. „Dat ćemo ti, reci iznos..tvoje je"
„Ne smijem se još više zaduživati, Ministarstvo prijeti da će mi uzeti kuću", sad se već gušio u suzama, James je jedva čuo njegove riječi koliko su bile ugušene jecajima i suzama.
Gospodin Potter otvori novčarku, iz nje izvadi pošten iznos galeona te ih pruži Oliveru, a on još jače zaplače.
„Ne mogu...ne mogu prihvatiti!"
„Uzmi ili ću baciti", zaprijeti gospodin Potter, a onda naposljetku Oliver uze galeone i strpa ih u džep pelerine.
„Kako da vam ikad zahvalim?", upita on kroz suze, ali mu je osmjeh stajao na licu. Sad je već izgledao vedrije.
„Pomogni sebi, to je sve što tražim od tebe", reče gospođa Potter smiješeći se.