James Potter i Sjena

Kad krinke padaju

Eugeniusove su ruke drhtale kao da se nalazi na najvećoj hladnoći. Bilo je potrebno još samo jedno, samo je trebao maknuti tu masku s njegovog lica.

Položio je svoje ruke na njegovu glavu, uhvatio je tu crnu masku da je odigne. Nekoliko je sekundi gledao duboko u Gospodarove oči. Bio je poražen.

Polako je skidao masku s njegova lica, maska je otkrivala bljedunjavo lice i bradu koju muškarac dobije ukoliko se ne obrije nekoliko dana. Uskoro mu je cijelo lice bilo otkriveno. Plave, staklaste oči, u njima se nazirala vatra, bijes. Tanka, blijeda usta, gorila su od želje da izreku kletvu i uzvrate Eugeniusu istom mjerom. Kovrčava mu je , gusta, crna kosa dobar dio čela prekrila.

Maska je otkrivala lice Olivera Vaillancourta, obiteljskog prijatelja Potterovih.

Eugenius je samo piljio u njegovo blijedo lice, nije mogao ništa reći. Za koliko je god on nedjela bio kriv, nikad ne bi napravio ovakvo nešto, nikad ne bi zabio nož u leđa prijatelju.

"Izdajico", kaže Eugenius, ne sklanjajući pogled s Olivera, "Izdajico..."

Uz nešto ga je napora podigao, zatim bacio s naslonjača na pod. Njegovo je tijelo vukao hodnikom do udaljene prostorije nalik tamnici. Zapravo, dao bi se kladiti da je ovo uistinu i bila tamnica.

"Dobio si što si zaslužio", dobaci Eugenius, a zatim pljune na pod u znak gađenja, "trebao sam ovo odavno napraviti"

Oliver je nepomično ležao, znao je što mu slijedi. Za nekoliko će minuta biti zatočen u svojoj zamci, zaglavljen u prostoriji koju je on sagradio. Eugenius mu je lancima zaglavio zapešća tako da ne može pobjeći, a to je isto učinio i s njegovim nogama. Oliver se osjećao poput zatvorenika. Jedino što mu nije bilo jasno bilo je kako je ovo Eugenius uspio. Bio je siguran da je barem dva koraka ispred njega i da mu je utjerao strah u kosti. Bio je siguran da se neće ovo usuditi napraviti. Jedno je bilo sigurno: kad se izvuče iz okova, Eugenius će platiti. Ali neće platiti svojim životom, već će priželjkivati svoju smrt.

Zatočen je u vlastitoj zamci, što znači da on svejedno povlači konce. Jedino što mu preostaje je čekati pravi trenutak da izgovori tih nekoliko riječi zbog kojih će cijelo ovo mjesto nestati. Tad će biti nepobjediv, tad će biti na vrhu.

Samo je trebao dočekati pravi trenutak...a onda će uspjeti.

Nakon nekoliko minuta provedenih u mraku ponovo je počeo osjećati svoje noge i ruke, osjetio je vladavinu nad njima. Ponovo je mogao pomicati svoje usne, ponovo je mogao treptati. Eugenius, koji je šutke sjedio ispred njega, čekajući upravo ovaj trenutak, nije micao pogled s njega. Znao je da će ga sad ispitati, a on će mu dati odgovore, igrat će njegovu igru.

"Oliver Vaillancourt....Vaillancourt..." nekoliko je puta izgovarao njegovo ime i prezime kao da se divi svom otkriću, "Oliver Vaillancourt, vječni psić Potterovih, njihov vjerni prijatelj..."

"Ne više", promuklim će glasom Oliver, "Nikad više"

"Sjećaš li se prvog dana kad smo se upoznali, to jest, kad sam upoznao tebe u liku Gospodara", započne Eugenius zamišljeno, zatim je ustao i počeo kružiti oko njega.

"Sjećam se"

"Tad si mi postavio neka pitanja...ili se ja to krivo sjećam"

Oliver mu nije odgovorio, samo ga je gledao bijesnim pogledom i čekao trenutak kad će uzvratiti udarac.

"Sad je red na meni. Imaj na umu da si ti zatočenik, a ja krvnik, da u bilo kojem trenutku mogu izvaditi štapić i izgovoriti: Avada kedavra, ne bi bilo prvi put. Ti to najbolje znaš"

Oliver mu je odbijao odgovoriti kako bi ostavio dojam straha. Trebao ga je uvjeriti da je doista poražen.

"Tko ti je rekao da je knjiga drevnih napitaka u mom posjedu?", odsječe Eugenius. Oliver ga je gledao nekoliko sekundi prije no što je odgovorio.