James Potter i Sjena

Uspomena na Demetriu

28.12.1953.

Lorainne je trčala bez da je tog uopće bila svjesna: slika njene najbolje prijateljice kako bespomoćno leži na tlu na kojem su se redovito nalazile nije joj napuštala misli. Vruće su joj suze slobodno klizile niz lice na obrazima joj stvarajući putanju. U ovom trenutku nije bila svjesna onog što se zapravo dogodilo, ali je bila svjesna da je bilo loše. Samo je znala da mora trčati koliko god je noge nosile kako ista sudbina ne bi i nju dostigla.

Sad je već bila na pristojnoj udaljenosti od vukodlaka, koji je najvjerojatnije još uvijek svojim oštrim zubima proždirao Demetriu. Jedino što je čula bili su njeni otkucaji srca, uzdasi, jecaji te suho lišće kako pucketa u ritmu njenog hoda. Bila je nadomak početku šume, na mjestu na kojem su ušle te je nešto sigurnijim i sporijim hodom krenula niz puteljak.

Svi događaji koji su se netom dogodili pogodili su je kao mlaz hladne vode: sad je postala svjesna svega što se dogodilo i svega što je uzrokovala. Kako će ovo priopćiti njenom bratu? On je prvi bio protiv njihove ideje da se nalaze u toj šumi, znao je da je opasna. Međutim, Lorainne je bila tvrdoglava, a ovaj put ju je njena tvrdoglavost koštala glave svoje najbolje prijateljice.

Više nije mogla koračati: savijest ju je nemilosrdno proždirala. Pala je na koljena i licem uronila u svoje dlanove te neutješno počela plakati.

Kako li se samo ovo moglo dogoditi? Kako li je samo mogla dopustiti da se ovo dogodi? Zašto ju nije primila za ruku i spas omogućila i njoj, a ne samo sebi? Zašto nije više razmišljala?

Sad će zbog svega toga Demetriju nositi na duši do kraja života. Iako ona nije bila ona koja joj je oduzela život, bila je dijelom odgovorna za njenu smrt...

Ni sama nije znala kako, ali uspjela se dovući do svog doma. Unutra je pronašla svog brata i Demetrijinog brata, Olivera kako igraju čarobnjački šah. Obojica su joj uputila zbunjujuć pogled budući da je izgledala kao da je izbjeglica: odjeća joj je bila na nebrojenim dijelovima poderana, kosa raščupana, lice i ruke umrljane zemljom, usto je bila crvena u licu i krvavih bjeloočnica.

"Merlinove mi brade, što se tebi dogodilo?", sumnjičavo ju je upitao njen stariji brat, Leopold. Ona mu je, međutim, odgovorila mu je jecajem.

"Jesi li dobro?", potom ju je upitao Oliver kojemu je bora bila vidljiva na čelu nastala mrštenjem.

Međutim, ni njemu nije odgovorila, samo je sjela u fotelju i jecala. Nije mogla ispustiti ni riječi.

"Dobro, Lora, što se dogodilo i gdje je Demi!?", sad joj se Oliver obratio povišenim tonom naslutivši da se dogodilo nešto tragično.

"N...ni....sam....", prvi je put progovorila, ali nerazumno, kroz jecaje.

Oliver i Leopold samo su se pogledali ne znajući što bi bilo najbolje da naprave.

"Reci vilenjacima da joj sprave neki čaj za smirenje, mislim da nije u stanju razgovarati s nama", rekao je Leopold Oliveru.

Oliver, koji je bio zabrinut za svoju sestru, odbio je otići k vilenjacima prije nego mu kaže što se dogodilo njegovoj sestri. Leopold ga je prostrijelio pogledom: ovo nije bila prava situacija da im pokaže koliko zapravo može biti tvrdoglav. Da je tu Demetria i da plače, ne bi inzistirao na tome da mu odmah kaže što se dogodilo Lorainne.

"Olivere, ako želiš išta saznati, odi kod vilenjaka i reci im da joj sprave napitak za smirenje!", nešto odlučnije mu se ovaj put obrati, a Oliver šutke otiđe.

Leopold je gledao čas u Olivera kako odlazi, a čas u rasplakanu mu sestru. Tko zna što joj se moglo dogoditi kad je u ovolikoj mjeri shrvana.