Rose

Chapter 16.

Vrijeme je tako brzo prolazilo. U jednom trenutku sam kod svoje kuće, a već u idućem sam u Liamovom stanu, praveći mu društvo.

Nakon što smo Liam i ja otišli po još mojih stvari, počeli smo provoditi dane razgovarajući, gledajući filmove, a ponekad su tu bili  Zayn i Elanis. Lagala bih kada bih rekla da se nisam osjećala lijepo, ili da se Liam i ja nismo nimalo zbližili. S vremenom, mržnja koju sam osjećala prema njemu, počela je isparavati, nestajati. A za to je bilo potrebno samo nekoliko dana provedenih u njegovoj blizini. 

Jednog jutra sam se jednostavno probudila i znala da je nešto drugačije. Tog jutra, mržnja koju sam ja osećala prema njemu je u potpunosti nestala, a ja sam mogla nazvati Liama prijateljom.

Iako me je i dalje zadirkivao, nisam mogla da ga krivim zbog toga; to je bio dio njegove ličnosti, ko je on zaista i nisam imala nikakvu namjeru da ga promjenim u tom smislu, a najiskrenije, sumnjala sam da bi se on mogao promjeniti. Naposlijetku, trebala bih biti zadovoljna što je sada bar ljubazan i što me više ne gleda kao bezvrijednu igračku. Ali, na neki jako čudan način, mene to nije činilo zadovoljnom. Trebalo mi je nešto više, a imala sam osjećaj da mi Liam nije mogao dati više, da nije znao za bolje. 

Cijela situacija sa Sarom ostala je gotovo nepromjenjena. Istina je ta da se ona uistinu trudila da ponovo zadobije moje povjerenje, ali ja sam nastojala biti što ravnodušnija. Na neki način, bilo je pogrešno što sam oprostila Liamu, a nisam Sari. Međutim, Liam je tada bio osoba koja me je prezirala i koju sam prezirala, Sarah je bila moja najbolja prijateljica; osoba koja je znala sve o meni i odlučila upotrijebiti to protiv mene. To je boljelo više od bilo čega što mi je Liam napravio. Moju slabost, moju nesigurnost, za koju je samo ona znala, iskoristila je u svoju korist, protiv mene. Kako mogu znati da to neće uraditi ponovo? Kako mogu biti sigurna u njenu lojalnost?

Sa druge strane, tu je postojala druga osoba. Osoba koja je, za razliku od Sare, polako ali sigurno zaslužila moje povjerenje iako do sada nismo imale u potpunosti ništa zajedničko. Elanis mi možda nije bila najbolja drugarica, pa bar ne još, ali zbližile smo se za tako kratko vrijeme i bila je tu kad niko drugi nije. Nije odustala od mene ma koliko pesimistična i negativna ja ponekad bila, nije me izdala i nije upotrijebila tajne koje sam joj rekla u povjerenju kako bi izliječila svoje komplekse ili uzvišila sebe na bilo koji način. Na tome joj jesam, a i uvijek ću biti besprijekorno i zahvalna. Elanis je bila iskren prijatelj kojeg sam ja namjeravala zadržati. 

Kad smo već kod zadržavanja nekoga, namjeravam zadržati Liama, takođe. Ispostavilo se da nije tako grozan koliko se čini. Ljudi su ga smatrali kretenom, a u stvari je bio daleko od toga. Smatrali su ga najgorim, a on je u stvari bio samo jako dobar glumac. Ne pravdam ga, jer sam ja bila svjedok ubistva koje je on naredio. Bila sam svjedok i žrtva njegovog maltretiranja i neću oklijevati kada kažem da je kriv zbog toga i da ne može napraviti ništa što bi ispravilo prošlost. Ona je bila iza nas, ali nas je konstantno podsjećala na osobe kakve jesmo, ili kakve smo bili. 

"O čemu razmišljaš tako dugo?", iz misli me je prekinuo njegov duboki glas koji je odzvanjao dnevnim boravkom.

"O glupostima", promrmljala sam. "Samo neke stvari koje su se dešavale u poslednje vrijeme", osmijehnula sam se i pogledala ga, samo da bih otkrila da on već gleda u mene. Njegov pogled je pun neke emocije koju nisam u mogućnosti da dokučim, da razumijem, ali ona je tu, vidim je. Gotovo je nemoguće ignorisati taj pogled koji kao da zadire u dubinu moje duše.

"Pa, te gluposti su očigledno mnogo zanimljivije od mene, pošto mi nisi posvetila ni minutu pažnje otkako smo se vratili iz škole", rekao je smrknuto. Danas se u školi nije desilo ništa što bi me podstaklo na ovakvo razmišljanje, ali ponekad sam imala svoje trenutke u kojim razmišljam o neobaveznim stvarima koje se na kraju ispostave itekako obavezne.