Rose

Chapter 22

Stojim ispred njega i besramno gledam i proučavam njegovo lice. Ni on ni ja ne progovaramo. Pažljivo pomjeram ruku koja se do sada odmarala na Liamovom vratu, te prstima nježno prelazim preko njegovih rumenih usana. Čini se da je moj dodir uzburkao Liamova osjećanja, pošto mu je iz usana pobjegao drhtavi izdah. Zažmirio je, a onda je svojom rukom obuhvatio moju i poljubio je. Ćutimo, jer ne znamo šta bi rekli. Ovakve tišine ne postoje da bi bile prekinute.

Osjećam potrebu da se smijem bez prestanka. Osjećam se spokojno, kao da na svijetu nema tih briga koje bi mene zabrinjavale. Međutim, realnost je bila potpuna suprotnost mojih osjećanja.

Poželjela sam da ovaj trenutak traje zauvijek. Čini mi se da nikada neću biti srećnija i da od ovog trenutka može ići samo nagore. Zašto onda ne bih željela stati i proživljavati ovakvu sreću zauvijek?

On i ja, napokon zajedno, oči nam sijaju, a usne su nam razvučene u široki osmijeh iako toga nismo ni svjesni. Vjerovatno se kezim kao neka budala. Zaljubljena budala.

Ne želim da budem ona koja će prekinuti trenutak. Međutim, pogledavši Liama, shvatam da bi za njega bilo pravo mučenje da on bude krivac za to i prava kazna da se on prvi odvoji od mene, pa odlučujem da mu skratim muke.

"Liam?", progovaram tiho. "Mislim da bismo trebali krenuti."

Izgledalo je kao da sam ga probudila iz transa, kao da sam prekinula neki važan konflikt koji se odvijao u njegovoj glavi. Par trenutaka je ćutao, a onda je napokon odlučio da kaže nešto.

"Da", kaže, gotovo šapatom. "Slažem se."

Isprepliće naše prste, a onda me pažljivo vuče u pravcu suprotnom od pravca škole. Da budem iskrena, u ovom trenutku me ne može biti manje briga za školu. Bez ikakvog opiranja, razmišljanja ili dvoumljenja, držim Liama za ruku i hodam prema njegovom autu. Dođe mi da se nasmijem kad se prisjetim šta sam mu sve izgovorila u ovom autu i kako sam prije smatrala ovo auto objektom za vožnju u pakao.

"Gdje idemo?", pitam.

Sviđalo mi se kako nismo razgovarali puno. Imala sam osjećaj kao da smo puštali tišinu da govori umjesto nas.

Dok posmatram kako Liam pokreće auto, shvatam da je ovo vjerovatno najduže što smo izdržali jedno pored drugoga bez bilo kakve svađe ili vikanja. Valja nam odati priznanje. Ali neka, to može pričekati; voljela bih da nas vidim za nekoliko dana.

"Kod Elanis, da ti uzmeš sve svoje stvari kako bi mogla da se vratiš kod mene", rekao je to na takav način, kao da ne postoji nikakva dilema u vezi toga.

"Ma nemoj", kažem, dok pokušavam da suzdržim kikotanje.

"Rose", rekao je opominjujućim tonom, ali kad se okrenuo da bi me pogledao, na njegovom licu sam zapazila široki osmijeh.

"Dobro, dobro", prevrćem očima. "Već sam znala kako će ovaj razgovor završiti."

"Pa da, završiće tako što sam ja u pravu", nisam mogla da se suzdržim, a da opet ne prevrnem očima.

"Liam!"

"Šalim se!", uzviknuo je i digao ruke u zrak, kao u znak predaje.

Na trenutak sam se potpuno ukipila, jer je ovo bio prvi put da sam vidjela i čula Liama kako se smije iskreno, na sav glas. Ostala sam zatečena, jer je ovako bio mnogo ljepši nego sa onim njegovim vragolastim osmijehom koji je stalno bio na njegovom licu i na koji sam bila naviknuta. Bilo je kao da se susrećem sa potpuno drugačijim Liamom, sa bezbrižnim dečkom koji nema nikakve veze sa bandama, sa kriminalom i ubistvima. Od same pomisli na to da Liam ima veze sa svim tim, bilo mi je muka. Ipak, pošto ne želim da upropastim raspoloženje ni sebi, a ni Liamu, misli od maloprije zanemarujem i smješkam se, kao da je sve u redu. Sve jeste u redu.