Rose

Chapter 20

Nakon što se oglasilo zvono koje je označavalo završetak zadnjeg časa, istrčala sam iz učionice i među prvima došla do svoga ormarića. Plan mi je bio da se što prije izgubim odavde, da ne vidim Saru, Liama ili... Connora. Iako sam ga upoznala prije samo nekoliko sati, nešto u vezi njega mi nije dalo mira, ali sam imala sreće jer me je isto to držalo podalje od njega. Međutim, Connor je bio uporan. 

Zaputila sam se prema izlazu iz škole, kada me je zaustavio jak stisak na podlaktici, stisak koji mi je sledio krv u žilama, a kada sam se okrenula, susrela sam se zastrašujućim divom kojeg sam sve vrijeme pokušavala izbjeći.

"Zašto imam osjećaj da bježiš od mene Rose?", pitao je. Osjećaj te ne vara, poželim da odgovorim, no obuzdam se. "Jesam li napravio nešto pogrešno?"

"Ne, ne...", mrmljam. "Naravno da ne. Zaboga, tek si došao", kažem, osmjehujući se, ali osmijeh mi ne dopire do očiju.

"Pa, u tom slučaju ti neće smetati da baš sad izdvojiš malo vremena i pokažeš mi okolo? Mislim, samo okolinu škole", kaže i smješka se.

"Pa, ne znam...", zamuckujem. "Mislim da ne mogu sad, možda..."

"Ma daj, Rose", bio je uporan. "Možemo biti prijatelji."

"D - dobro", pristala sam. Ne mogu vjerovati kako manipuliše sa mnom. Prvo me natjera da mu dam broj, a sada sam pristala i da mu se pridružim u obilasku škole i okoline. Divno. 

U tom trenutku, ugledala sam Liama koji me je gledao sa neodobravanjem u očima. Stajao je prekrštenih ruku, naslonjen na svoj ormarić, ali nije ništa poduzimao. Naše razmjenjivanje pogleda bilo je prekinuto onog trenutka kada je Connor prislonio ruku na moja leđa i lagano me pogurao naprijed, podstičući me da krenem. Kad sam se okrenula u potrazi za Liamom i njegovim pogledom, shvatila sam da on više ne stoji tamo, pa sam izašla iz škole ne opirući se.

"Budi iskrena", Connorov glas prekida tišinu kojom smo bili okruženi sve do sada. "Jesam li napravio nešto pogrešno? Imam utisak da nešto nije u redu."

"Nisi", odgovaram, ali nisam u potpunosti sigurna jesam li iskrena. "Sve je u redu, Connor. Nisi ti u pitanju", kažem, ali ovaj put sam djelomično iskrena. Uistinu, nešto nije bilo u redu, ali to nije imalo nikakve veze sa Connorom, već sa Liamom koji me uporno ignoriše. 

"Sigurno?"

"Sigurno", kažem i osmjehujem se.

Kasnije, nakon što sam mu pomogla oko obilaska škole i njene okoline, Connor me je, kako bi mi se odužio, dopratio kući. Mojoj kući, u stvari, jer sam morala uzeti neke stvari koje sam ranije zaboravila. Moji roditelji, kao što sam i očekivala, nisu bili kod kuće i nije me bilo briga. Međutim, Connora kasnije nisam vidjela, uzevši u obzir da sam odmah otišla u drugi dio grada, kod Elanis.

"Kako je bilo u školi?", pitala me je Elanis.

"Molim te", smijem se. "Zvučiš kao da si mi mama, ili tako nešto", obje smo prasnule u smijeh. Činjenica je da moju mamu nije zanimalo šta radim u školi dok god nisam imala slabe ocjene, ali druge mame su uvijek zanimale ove stvari pa sam ovo rekla bez razmišljanja. 

"Pa, izgleda da ću jednostavno morati preskočiti hiljade glupavih potpitanja i preći na ono što zaista želim da znam: kakvo je stanje sa Liamom?", u trenutku sam prestala da se smijem. Šta bih trebala da joj kažem? Da mi on ne izlazi iz glave? Da se njegov neodobravajući izraz na licu ponavlja u mojoj glavi i vrti neprestano, poput pokvarene kasete? Ne, mislim da to nije ono što bih trebala da priznam tako otvoreno. Istina je da želim da Liam ponovo razgovara sa mnom, ali ne znam kako da to postignem. Ne želim da mu priđem prva (opet), jer bih ispala očajna i jadna. 

"Ništa se nije promijenilo", kažem pomalo razočarano. "On me i dalje ignoriše."

"Rose...", Elanis kaže, saosjećajno. "Mislim da nije do tebe. Puno stvari mu se vrti po glavi ovih dana."

"Vidiš", kažem, ljutito. "Čak i ti znaš da se nešto dešava, ne tačno šta, ali nisi potpuno neupućena, za razliku od mene!", izjavljujem. "Poljubili smo se! Dva puta! Liam se poigrava sa mnom."

"Nije to baš tako, Rose."

"Opet zvučiš kao da znaš nešto što ja ne znam."

"Zayn mi je ukratko ispričao nešto, ali rekao je da je veoma povjerljivo i da ne mogu reći nikome", rekla je. Kad sam krenula da otvorim usta kako bih nešto rekla, prekinula me je: "Čak ni tebi."

"U vezi Liama?"

"U vezi Liama", potvrdila je.

Sutradan, Liam nije došao u školu, pa sam veći dio dana provela u Connorovom društvu. Iako ja nisam tražila njega, dešavalo se da on uvijek nekako pronađe mene. Kad malo bolje razmislim, Connor nije bio tako loš. Nasmijavao me je, bio je pristojan i trudio se da mi u svakom trenutku zna do znanja koliko mu je drago što smo prijatelji, iako ja nisam bila sigurna jesmo li to zaista, ili nismo. 

Priznajem da mi je u početku bio pomalo sumnjiv, ali što smo više razgovarali, to mi je postajao draži. Pa, svakako je u ovom trenutku bio bolji od Liama od kojeg nema ni traga ni glasa. Osim što je bio jako lijep, bio je smiješan, ljubazan, džentlmen i veoma pametan. Ako ništa drugo, s njim sam se bar osjećala prihvaćeno i bitno. 

Razgovor sa Elanis nije mi izlazio iz glave. U redu, i ja sam znala da nešto nije u redu čim Liam ima noćne more, ali imam osjećaj da Elanis nije mislila na noćne more kada mi je juče rekla kako se Liamu puno stvari vrti po glavi ovih dana. 

Connor je primjećivao koliko sam zamišljena, ali na moju sreću, nije puno zapitkivao oko toga i na tome sam mu zahvalna. Zaista mi nije bio potreban i on, sa svim svojim komplikovanjem i pitanjima i potpitanjima. Kladim se da bi on, kad bi čuo kroz šta prolazim, dodao neki smiješan komentar na to i prešao sa te teme na drugu. 

"Rose?", njegov glav me po hiljaditi put danas, vraća u stvarnost. "Ako želiš da budemo prijatelji, ne možeš da kriješ sve od mene", ko je rekao da smo prijatelji ili da mu dovoljno vjerujem kako nešto ne bih krila od njega? Znamo se svega jedan dan. Da li to ga to što me je dopratio kući, to što ima moj broj i što sam bila ljubazna da mu pokažem okolinu svrstava na listu osoba kojima vjerujem i koje smatram prijateljima? Mislim da stvari ne funkcionišu tako. 

"Slušaj, Connor", kažem, malo više otresito nego što sam namjeravala, ali sada je kasno. "Ne znam šta uporno očekuješ od mene, ali znam da mogu da ti kažem šta da ne očekuješ. Znamo se svega jedan dan, pa ću ti reći da zaboraviš na tu ideju gdje si ti moj prijatelj kojem vjerujem, jer nisi. Pa, bar ne još. Nikada ne očekuj previše od nekoga, često ćeš završiti razočaran", kažem i u mojim riječima pronalazim dupli smisao, jer se ja upravo tako osjećam kad je Liam u pitanju. 

Okrećem se na peti, a zatim najbrže što mogu izlazim iz škole, ne osvrćući se jer se plašim izraza na Connorovom licu. U tom trenutku, osjećam se kao da proživljavam reprizu jučerašnjeg dana jer se opet sudaram sa nečijim leđima i opet me boli nos. Samo što, ovoga puta, to nije Connor. To je Liam.

Iz nekog razloga je bio jako ljut i nije čekao ni trenutak. Zgrabio me je za podlakticu i počeo da me vuče kroz školski parking, zatim preko ceste, sve do neke zabačene slijepe ulice u kojoj nije bilo ljudi. Kad se moj uplašeni i zbunjeni pogled susreo sa njegovim bijesnim, nešto u meni se probudilo, ali nisam znala šta je to, pa sam samo nastavila da stojim ukipljeno dok Liam nije napravio korak prema meni, što me je natjeralo da se pomjerim nazad koliko mogu i u ovom slučaju, leđima dodirnem zid. Nisam imala gdje da odem, a da budem iskrena, nisam ni željela otići. Željela sam samo da stojim i budem u njegovoj blizini, u potpunoj tišini, ali znam da to neće biti moguće jer već u idućem trenutku, Liam progovara i prekida moje razmišljanje. 

____________

He He He. 
izvinite što sam tu stala, ali mi nije žao, zato što je idući nastavak.................... ne mogu........

ovako, prvo da se zahvalim onima koji su komentarisali na prošlom nastavku, oni su me podstakli da ovako "brzo" napišem nastavak, a smatram da ovo jeste brzo jer ipak traje školska godina. voljela bih da oni koji žele opet komentarišu i kažu šta misle da će se desiti u idućem nastavku, uzevši u obzir da liama nije bilo u školi, a sad se pojavljuje sav bijesan... zanimaju me vaše teorijeeee