Rose

Chapter 15.

Umirem od radoznalosti i nestrpljivosti, dok čekam Liama u svojoj kući nadajući se da ovo neće biti repriza poslednjeg puta kada me je u potpunosti zanemario. Moram biti iskrena i reći da se uistinu radujem ovome, iako sam prilično neinformisana i ne znam idem li kod Elanis, Liama ili kod Sare (u tom slučaju se ne radujem).

U razmišljanju me prekida zvuk automobila koji se zaustavlja pred mojom kućom. Istog trenutka ushićeno skačem na noge i trčim prema prozoru, a onda ga ugledam. Nosi isprane farmerke, bijelu majicu, vojničke čizme i crnu kožnu jaknu. 

Nesvjesno grickam usnicu dok čekam da pozvoni, ali to se ne dešava. Umjesto toga, naši pogledi se susreću kada on uđe u dnevni boravak i ugleda me kako stojim ispred prozora. Posramljeno spuštam glavu kako bih skrila rumenilo, ali on je taj koji treba biti posramljen! Do sada je trebao naučiti da se u tuđu kuću ne ulazi nepozvan.

"Hm... je li interesantan pogled odatle?", pita podrugljivo. "Mislim, tu odakle stojiš", nisam odgovarala, jer bi svaki moj odgovor na njegovu izjavu potvrdio činjenicu da sam ga posmatrala. Ali, nije kao da to već nije znao. 

Šta mi se dešava? Od kada se Liam i ja ponašamo kao prijatelji? Da, pa, već neko vrijeme, nezadovoljno kaže glasić u mojoj glavi. Ne mogu lagati sebe, lijepo mi je u njegovom društvu. Volim njegove sarkastične izjave i komentare, iako me prilično nerviraju. Uzevši u obzir da se sada Liam ponaša i više nego podnošljivo, mislim da mogu podnijeti da budem u njegovoj blizini.

Naravno, atmosfera će se promijeniti onog časa kad odlučim da mu kažem da se nisam spakovala. Baš ništa. Nisam čak ni izvadila kofer ispod kreveta. Pa, nije bio precizan! Rekao je da budem spremna, a ja mislim da jesam, pošto sam obučena onako kako želim, moja ručna torba je takođe spremna, sa svim sitnicama unutar nje. 

"Rose?", Liamov glas me budi iz transa, te podižem pogled susrećući se sa njegovim.

"Hm?"

"Jesi li spremna?", pita me. Izgleda da neću imati priliku da se dvoumim oko toga da li da mu kažem ili ne, pošto je očigledno da me sam pita i ne mogu izbjeći da mu odgovorim na ovo pitanje.

"Da, naravno", kažem samovjereno, nadajući se da me neće dalje propitkivati.

"Gdje ti je kofer? Gdje ti je ruksak?", pita sa jednom podignutom obrvom. "Mislim da vi djevojke trebate malo više stvari nego što staje u tu tvoju majušnu torbicu", kaže pokazujući na torbu koju držim u ruci. Pa, primjećujem napredak pošto me nije nazvao barbikom. Smatrala sam da bi taj njegov komentar bio primjeren ovoj situaciji, ali očigledno ga nije upotrijebio. Iskreno, drago mi je što nije.

"Uhm...", mrmljam.

"Rose?"

"Rekao si samo budi spremna!", kažem, imitirajući ga. Istina je, ne može to poreći. 

"Da, budi spremna u smislu, spakovana!", naljutio se. Ja bih se trebala naljutiti! "Mislim da se to podrazumijeva."

"Ne čitam misli!", ljutito mu odbrusim, a nakon toga slijedi nekoliko trenutaka tišine koja nam je dobro došla nakon što smo se izvikali jedno na drugo. "Mislio si", izjavim razdraženo, prevrćući očima. "Ali rekao nisi."

"Dobro, nećemo se svađati", kaže, a ljutiti izraz istog trenutka nestaje sa moga lica. Liam u stvari želi da prestane sa svađom? Šta je ovo, neka revolucija? Jer ako jeste, moraću da zabilježim datum! "Jednostavno je", kaže. "Idemo u tvoju sobu, pomoći ću ti." 

Ja sam se u stvari ponadala da će ovo proći glatko. Naravno da neće proći glatko. Ništa sa Liamom ne funkcioniše tako. Mislim, zašto jednostavno kada može komplikovano? Uzrečica je bukvalno izmišljena za Liama i mene.