Rose

Chapter 5.

Par trenutaka je samo stajala, ukipljena, nesposobna i za najmanji pokret. Netrepljivo ga je gledala u oči, čekajući njegovu reakciju, ali jedino što se desilo bilo je ubrzanje njegovog disanja. Očekivala je da će joj uzvratiti i da će vjerovatno biti pretučena, ali nije očekivala da će Liam skrenuti pogled sa njenog i odstupiti. Tek tada je shvatila da ga je udarila sa tolikom silinom da su se njeni prsti ocrtali na njegovom obrazu. Vjerovatno joj kasnije ne bi bilo žao, ali sada, dok gleda to crvenilo koje se širi njegovim obrazom, osjeća krivicu i osjećaj nije lijep. 

"Oh, moj bože." Tiho je promrmljala. "Ja.. izvini." Obgrlila je svoje tijelo rukama ne bi li se osjećala bar malo zaštićenijom, ali nije. Dečko širokih ramena i ljutitih crta lica stajao je ispred nje. Čekala je trenutak kada će zaista pobjesniti i udariti je iz sve snage. "Izvini." Ponovila je nešto glasnije, ali to ga je samo još više razljutilo. Njena koljena su zaklecala kada se susrela sa vatrom u njegovim očima.

"Izvinjavaš se?" Čula sam tihi, neprepoznatljivi glas, a onda je brzo zakoračio prema meni. "Izvinjavaš se, k*čko mala?!" Zavrištao je, a Rose se stresla. "Niko ne udara Liam'a Payne'a! To si ti, niko i ništa!" Ove riječi natjerale bi ju da zaplače pod drugačijim okolnostima, ali strah koji je trenutno osjećala nije joj dopuštao čak ni da pusti suzu. "Napolje dok te nisam ubio!" Poželio je da ju snažno uhvati za nadlakticu i da ju svom snagom gurne od vrata ali nešto ga je natjeralo da se svlada. Možda to što je tako zadrhtala nakon što je dodirnuo mjesto gdje je već ostavio trag. Možda je to ona grižnja savjesti koja ga muči od ranije.. a možda je ipak nešto drugo, nešto što ni on ni ona ne žele priznati. Uhvatio ju je za ruku i snažno otvorio vrata, te ju samo izgurao napolje i zalupio vratima pred njenim nosom. Nakon toga je obazrivo prišao prozoru i pogledao na trotoar. Vani je pljuštala kiša, a on ju je istjerao u kratkim rukavima. Nije stigla obući kožnu jaknu koju je uvijek imala sa sobom i osjećao se loše zbog toga. Obična, bezvezna djevojka ga je upravo udarila, a njemu je bilo žao nje. Bilo mu je žao nje, a ne sopstvenog užarenog obraza. Činilo mu se kao da iz stana primjećuje njeno drhtanje i nije mogao da izdrži više ni sekundu, ali on je bio Liam Payne, gospodin preponosni da bi se sam suočio sa njom, pa je nazvao jedinu osobu koja bi mu mogla pomoći sada kad je Ashton potonuo toliko duboko da više ne izlazi iz stana. Čak je razmišljao da napusti bandu. Djevojke, - pomisli Liam, tjeraju te da radiš svakakve gluposti pa čak i kada nisu prisutne. Sarah nije bila nimalo drugačija od ostalih, šta Ash vidi u njoj? Dobro je što ja nemam jednu takvu. - na to je samo stresao glavom, plašeći se takve pomisli. Nije želio nekoga u svojoj blizini, nije želio osjećati, nije želio da mu bude stalo, ali sa Rose je bilo prekasno onog trenutka kada joj se prvi put obratio. 

"Zayn." Mrzovoljno progunđa. Zayn je bio njegov prijatelj i poput Ashton'a, bili su zajedno u svemu, pa čak i zajedno protiv zakona. Bio je to mračan dečko i na njemu nije bilo nikakve svijetle tačke, osim možda sitnih iskrica koje su se krile duboko u njegovim smeđim očima. Nije imao široka ramena, niti je bio krupan kao Liam, ali bio je najbrži u njihovoj bandi. "Sjećaš se R.. uhm, one male plastične?" Na trenutak je zastao pored prozora i gledao ju kako se sitnim koracima udaljava od ulaza i još uvijek se nije pomjerila ni dva metra. Kiša je neumoljivo padala dok je ona sve jače stezala tanku, crnu majicu. 

"Liam." Zayn vedro prozbori, iako nije bilo slične reakcije od strane Liam'a. Naime, Zayn je bio uvjeren da se u Liam'u skriva dobrota.. samo što se jako dobro sakrila i vjeruje kako čeka da ju neko pronađe. Uvijek je bio pozitivniji od ostatka bande, možda zbog jedne sitne smeđokose koja mu je promijenila život ali o njoj ćemo kasnije. "Da, sjećam se Rose. I dalje ne znam zašto mučiš jadnu djevojku, nije ti ništa uradi.."

"Ošamarila me je. Upravo me je ošamarila." Liam prosikta, stišćući šake i suzdržavajući se da se ne razbjesni i razbije mobitel. Bio je bijesan ali to je nekako nestajalo dok ju je gledao, ali sada više nije hodala. Sjedila je ispod drveta koje se nalazilo odmah pored zgrade i plakala. Nije mogao čekati ni sekundu više, bio je svjestan koliko je glupo što zove Zayn'a iako je njemu samome mnogo lakše ali nije želio tako nisko pasti. Pa, bar je u svojoj glavi želio ostati na visokom položaju što nije bilo nešto čime bi se rado pohvalio.