Rose

Chapter 25

"Rose?", u podsvijesti čujem kako me neko zove, ali jednostavno ne registrujem zvuk. U potpunom šoku, sposobna sam da mislim samo na jedno; Liamovu izjavu koja mi je okrenula čitav svijet naopačke. "Rose?!", naposlijetku sam se trgnula, nakon ne znam koliko minuta beznadnog dozivanja. 

Kad sam pogledala odakle dolazi zvuk, shvatila sam da je to Liam sa zabrinutim izrazom lica. Za taj izraz sam, bez ikakve sumnje, kriva ja. I dalje ga samo gledam i ne progovaram. Mislim da ga moja šutnja ubija, ali ne šutim namjerno. Šutim zato što ne znam šta da kažem. 

Priznala sam sebi da ga volim i znam da je ovo savršen trenutak da mu kažem. Isto tako znam da uvijek treba zgrabiti priliku da osobi koju voliš to i kažeš, jer nikad ne znaš kada će biti kasno. Međutim, uprkos svemu tome, te dvije riječi koje za neke ljude znače ljubav, a za neke prokletstvo, jedno naizgled obično "volim te", nije željelo napustiti moja usta. 

"Rose", u razmišljanju me po drugi put prekida Liam. "Nisam ti rekao da te volim jer očekujem od tebe da i ti to kažeš meni. Rekao sam ti da te volim", zastao je. Na trenutak mi se učinilo da ne čujem Liama od jakog i brzog kucanja moga srca. "...jer se tako osjećam i ništa što ti kažeš nakon ovoga to ne može promijeniti. Reći ćeš mi, ili nećeš, kad za to budeš spremna. U redu?"

Klimnula sam glavom, jer sam ostala bez riječi. Nikada u životu se nisam ovako osjećala. U isto vrijeme gorim i hladno mi je, u isto vrijeme sam srećna i uplašena, jednom rječju, potpuno sam izgubljena. Plašim se Liamovog priznanja onoliko koliko me to priznanje usrećuje, jer ono sa sobom nosi odgovornost. Iako to nije rekao, ja znam i svjesna sam, da mi je Liam ovom izjavom ljubavi, u stvari dao svoje srce. Njegovo oštećeno, slomljeno srce, koje i najmanji zemljotres i najbezopasnija oluja mogu otjerati u stanje očaja. 

Te noći nisam mogla oka sklopiti. Liam je, odmah pored mene, ležao i spavao sasvim mirno i bezbrižno, kao da ga ništa na ovom svijetu ne zabrinjava. Sada shvatam da je sve ovo malo previše za mene i da će mi mala pauza koju ću napraviti sutra kad odem na tu večeru u stvari dobro doći i kako ću imati vremena da razmislim o svemu što se desilo i što bi se moglo desiti. Sa tim zaključkom sam napokon uspjela sklopiti oči i zaspati, znajući da će mi biti lakše kad razmislim o svemu podalje od Liama.

Školski dan koji je upravo završen nije bio vrijedan spominjanja. Uglavnom se sastojao od dosadnih časova, monotonih razgovora i lekcija koje mi se nisu činile nimalo bitne. Jedino što je bilo drugačije je Liam. Danas se nikome nije obratio na ružan način i izbjegavao je svađu sa bilo kime. Nisam mogla, a da ne primijetim tu promjenu, jer je to zaista bilo nešto što se ne viđa svaki dan. Mislim da nisam jedina koja je to primijetila.

Kad me je Liam poslije škole ponudio da me odveze kući, odbila sam ga govoreći kako ću radije prošetati i kako ću se vratiti kod njega u stan odmah po završetku večere. Primijetila sam da je nakratko oklijevao, ali se naposlijetku ipak složio sa mojom odlukom i pustio me da odem. 

Da budem iskrena, nisam očekivala nikakvu posebnu dobrodošlicu, a nisam je ni dobila. Kad sam pokucala na vrata, ona su se samo otvorila, a kad sam ušla vidjela sam mamu koja već užurbano odlazi u kuhinju.

"Nema razloga da kucaš, ovo je i tvoja kuća! Samo gubim vrijeme otvarajući ti vrata."

Zaključila sam da nije bilo svrhe da joj odgovorim jer je ona zajedno sa svojim monologom već odšetala u drugu sobu pružajući mi pritom priliku da se izujem u miru.

Iskreno, ne znam zašto sam uopšte dolazila. Kao da ću moći razmišljati o Liamovim riječima ovde, kad sam toliko zaokupljena mislima o tome koliko ne mogu podnijeti ovu kuću i ljude u njoj. Bolje je da odem dok još mogu.

Shvativši to, bila sam potpuno spremna da napustim ovo mjesto i vratim se tamo gdje osjećam da pripadam. Međutim, kada sam otvorila vrata, spremna da izađem napolje i odem, umalo sam se sudarila sa nekim. Odmah sam shvatila da je to gospodin zbog kojeg sam primorana doći na večeru koja je osuđena na propast.