Rose

Chapter 21

Ne usuđujem se pogledati u njegovom pravcu. Stojim pred njim, uznemirena, spuštenog pogleda i drhtavog tijela. Osjećam njegov pogled na sebi, a kako i ne bih kad me gleda tako intenzivno.

"Slušaj me sad," kaže oštro, a zatim nastavlja. "Prvo ćeš mi reći kome si rekla za moju noćnu moru", rekao je ljutito. Krenula sam da mu kažem da ne znam o čemu priča, ali me je prekinuo. "Onda ćeš mi obećati da više nećeš pričati sa Connorom. Nije onaj za koga ga smatraš, a svakako nije osoba za tebe."

"A ko onda jeste osoba za mene?", prekidam ga, zanemarujući sve što je prethodno rekao, ali on nastavlja kao da je moje pitanje nevažno, što me je razljutilo.

"Zatim, presta..."

"Nisam nikome rekla za tvoju noćnu moru! Znaš da nisam takva! Znaš da ne idem okolo i pričam o takvim stvarima. Uostalom, nemam kome! Više nemam nikoga kome bih možda i ispričala nešto pošto mi je brat na strani ljudi koji hoće da me u najmanju ruku povrijede, mamu i tatu nije briga a prijatelja više nemam, osim Elanis!", vičem uznemireno, pošto me u drugačijim okolnostima Liam ne doživljava.

"Ro..."

"Šta hoćeš od mene?!", vrisnula sam. "Dođeš, natjeraš me da zavolim tvoju blizinu, a onda postaneš kreten koji me stalno izbjegava!", iako vičem i djelujem samouvjereno, u dubini duše ja se borim da ne zaplačem. "Šta hoćeš, Liam?", prošaputala sam, poraženo.

Na trenutak je zastao. Ljutnja kao da je isparila sa njegovog lica. Posmatra me sa takvom pažnjom, kao da želi zapamtiti svaku crtu moga lica. Prvo gleda u moje usne, pa pogled vraća na moje oči, a zatim progovara:

"Hoću da budeš moja, Rose", prošaputao je. "Budi moja."

"Šta?!", opet šapućem, pošto sam sada u šoku i pokušavam da dođem do daha.

"Čula si me", kaže samouvjereno, nepokolebljivo, kao da nema mjesta za dalje prepiranje.

"Ali... mislim... ja... ne zn-"

"Ovo nije bilo pitanje."

"L - Liam", promucala sam, nesigurno.

Ostavio me je potpuno zatečenu. Želi da budem njegova? Da li to znači da Liam želi da postojimo mi? Tako mi je teško povjerovati u tako nešto, naročito zbog svega što mi je pružio i svega kroz šta sam prošla zbog njegove arogantnosti i potrebe da me ignoriše kad mu je volja. Ne znam da li mu mogu vjerovati kada je moje srce u pitanju; poznajem sebe i baš zbog toga znam da bih mu poklonila svoje srce u cijelosti bez mnogo razmišljanja. To me je zadnji put gotovo koštalo glave. Ne mogu dopustiti sebi da ponovim iste greške.

"Rekao sam ti, ovo ni-"

"Znam da nije bilo pitanje, Liam", kažem, zbunjeno. "Samo... ostala sam bez teksta", promrmljala sam iskreno.

Šta da kažem? Da li da pobjegnem glavom bez obzira? Da li da pristanem, iako on u stvari nije ni tražio moj pristanak? Kad bi sve bilo jednostavno kao u njegovoj glavi, svijet bi bio mnogo manje komplikovano mjesto.

Tek nakon nekoliko minuta ćutanja, skupila sam hrabrost da ga pogledam u oči, samo kako bih otkrila da on već gleda u mene. Na trenutak sam se izgubila u njegovim očima, kao da je stvarnost nestala, kao da ne postoji slijepa, zapuštena ulica. Kao da postojimo samo on i ja.

Međutim, Liam ne bi bio Liam kad ne bi prekinuo ovakav trenutak i vratio me u stvarnost.

"Reci nešto", kaže i podstiče me da mu odgovorim. Ali ja ne znam šta da mu kažem.

"Moram da... razmislim."

"Nema razmišljanja, Rose! Ne želim nikoga osim tebe", rekao je i natjerao me da ga pogledam širom raširenih očiju. Bila sam potpuno šokirana. Šta ga je navelo na tu potrebu? Zašto ne želi nikoga osim mene? Toliko pitanja na koja nemam odgovore.

"Ali ja nisam...", ...dovoljno dobra, poželjela sam da kažem, ali sam se suzdržala jer bi to pokrenulo milion novih pitanja na koja nisam spremna dati odgovore.

Slomljena sam, iako na to ne ukazujem često. Mislim da sam naučila da živim sa time, da to krijem duboko u sebi jer nisam željela sažaljenje. Ako se sa nekim zbližim dovoljno, mogla bih mu odati dio sebe, a onda bi taj neko imao oružje koje bi iskoristio protiv mene, baš onako kako je Sarah to uradila. Nisam spremna na takav rizik.

Ali sa druge strane, čitav odnos sa Liamom, sve do sada, sve je bio rizik. Ni sa kim nisam rizikovala kao sa njim. Nikome se nisam vratila nakon što me je ignorisao. Nikada nisam oprostila više od dva puta istoj osobi. Liam je, čini mi se, upropastio sve moje pokušaje da ga zaboravim i jednostavno pustim da ode. Liam je promijenio mene, iako ja nisam uspjela promijeniti njega; ili bar tako ja mislim.

"Nisi šta, Rose?", podsticao me je da nastavim, ali mi na neki način to nije dopustio, jer je on nastavio da priča. "Nisi savršena? Ja ne želim savršenstvo. Želim tebe, sa svim tvojim manama i vrlinama", nisam znala odakle mu ovo dolazi. Kako je moguće da neko poput Liama može da izgovara ovakve riječi koje me tjeraju da osjećam nešto toplo oko srca?

Mislim da je moje srce ovoga puta pobijedilo moj razum. Gotovo neustrašivo i nepokolebljivo sam napravila korak prema njemu i pogledala ga u oči. Gledala sam ga, nekoliko sekundi, pokušavajući da pronađem nesigurnost, oklijevanje, bilo šta što bi ga odalo, što bi mi dalo do znanja da nije iskren. Nisam uspjela. Gledao me je sa istom oštrinom, istim intenzitetom kojim sam ja gledala njega.

Osjećam njegov vreli dah na svojim obrazima, a njegova vrelina tjera me da gorim. Izgaram od čežnje, od strasti, od iznenadne potrebe i želje da ga poljubim, da osjetim njegove usne na svojima. I dok razmišljam o tome, moje oči sasvim neoprezno, bez moje kontrole, napuštaju njegove i putuju sve do njegovih rumenih, punih usana. Jedan neoprezni pogled na njegove usne, bio je okidač da se desi nešto što smo oboje priželjkivali, čini mi se, jako, jako dugo.

Već u idućem trenutku, osjećam se ispunjeno. Iako svaki mišić u mome tijelu drhti i srce kuca kao da planira iskočiti iz mojih grudi, ne posustajem kad Liam spusti njegove usne na moje.

Nikada nisam doživjela nešto slično. U meni se dešava erupcija osjećanja. U stomaku kao da mi se budi čitav zoološki vrt. Ne mogu razmišljati normalno. Sve što znam i čega sam svjesna je to da on stoji ispred mene, obgrlio me je svojim snažnim rukama, a ja se topim pod njegovim dodirom. U isto vrijeme, strastven ali i nježan poljubac, opet me je nosio u svijet izvan stvarnosti, svijet gdje smo samo on i ja.

Ali sve što je lijepo, kratko traje. Bili smo primorani da prekinemo poljubac onda kada nam je ponestalo zraka. Međutim, iako je poljubac bio prekinut, naša tijela ostala su u istom položaju. Ja, naslonjena na zid, sa njegovim rukama na mome struku.

"Moja si", prošaputao je, a pritom se prigušeno nasmijao. Dok je prstima prolazio kroz moju kosu i tako smirivao i mene i sebe, u njegovim očima primijetila sam sjaj koji ranije nije bio prisutan. Liam je, usudila bih se reći, izgledao srećno.

"Tvoja", šapnula sam, prije nego što sam opet prislonila usne na njegove.

____

ovako. prije svega želim da se zahvalim na komentarima na prošlom nastavku. ne mogu vam opisati koliko ste mi uljepšali dan, ali ste me još više podstakli da odmah napišem idući nastavak. nastavak u kome #Rosiam na neki način postaje zvaničan, jer su sada ipak zajedno. Rose i Liam, možete li vjerovati?

mislim da nisam pretjerano požurila. 21. je nastavak, a oni su tek sad odlučili da budu zajedno. naravno, sa ovim dolaze, osim sreće, dodatni problemi. nemojte misliti da je sve bajno ako je jedan nastavak takav. svejedno, ovo je jedan čitaaaaaaav Rosiam nastavak, mislim da ste ovo svi priželjkivali i zato bih voljela kad bi ostavili komentare. pa, bar ovde ima mjesta da se raspišete do mile volje o tome kako se osjećate:))

da ne dužim, hvala vam mnogo što ste i dalje uz mene i što čitate iako nisam najredovnija na svijetu. ali stvarno se trudim i sve vas puno volimmm