Rose

Chapter 24

Ruka mi je topla. U stvari, mislim da osjećam peckanje od trnaca prouzrokovanih njegovim dodirom. Prsti su mi isprepleteni sa Liamovim. Prolazimo školskim hodnikom, držeći se za ruke. Da mi je neko ovo rekao prije, ne bih mu povjerovala. Ja, Rose Hawthorne, držim za ruku dečka i to otvoreno pokazujem svijetu oko sebe. Ne plašim se da to pokažem svima.

Dok hodamo tako, zapažam da smo praćeni mnogobrojnim pogledima; iznenađenim, ljubomornim, šokiranim. Na trenutke mi se čini kao da ovo nije moj svijet, kao da sam ušetala u tuđi. Škola je za mene do nedavno predstavljala noćnu moru, zbog Liama. Sad idem u školu sa osmijehom na licu, zbog Liama.

Kad pogledam u Saru, vidim tugu u njenim očima. Vidim da se kaje, ali ne znam mogu li joj ponovo vjerovati. Naposlijetku, imam Elanis, imam Liama, ne treba mi neko u čiju iskrenost nisam sigurna, neko čije namjere treba ispitivati. Naravno da mi je žao što smo od najboljih drugarica, drugarica koje bi uradile sve jedna za drugu, postale stranci koji se više gotovo ni ne gledaju u oči. Ali, kad god skupim snage da pogledam u njene oči, ispunjene i zamagljene tugom, ne mogu, a da ne pomislim da su i moje zasigurno izgledale tako kad mi je uputila riječi koje su stavile tačku na četiri godine našeg prijateljstva. To je, u stvari, ono što je najviše bolno.

Nakon završetka nastave, Liam me ostavlja samu u stanu i odlazi jer ima neke obaveze. Ja, kao i uvijek, ne znam ništa o tome jer Liam ne želi da me zamara time.

Iskoristila sam ovo vrijeme kad on nije u blizini da razmislim o svemu. Iako su prošle sedmice otkako smo zajedno, i dalje sam osjećala kao da je sve ovo nestvarno. Kao da ću se svakog trenutka probuditi i otkriti da je sve bio samo san i da se moram vratiti u užasnu, zastrašujuću stvarnost. Prošle su sedmice, a ja i dalje nisam mogla sasvim da razaznam sve što sam osjećala prema njemu.

Prisjećam se svega što se desilo prije, kako me je izazivao, nervirao, kako je onoga dana tražio od mene majicu nazad i natjerao me da u grudnjaku uđem u kuću. Tata me je zbog toga udario, a Liam me je tad odbranio od tate. Tad mi je pokazao ko zaista jeste Liam Payne.

Tek sad shvatam, tanka je linija između ljubavi i mržnje. A Liam i ja smo u to vrijeme, hodali po toj liniji, ne razmišljajući o tome da će jednoga dana, jedno od nas dvoje posrnuti i da će prevagnuti jedna strana; ljubav ili mržnja. Izgleda da ne moram da razmišljam o tome šta je prevagnulo, ali da li je to zaista ljubav? Je li ono što ja osjećam prema Liamu zaista ljubav? Ta misao me u isto vrijeme raduje, a i užasno plaši. Nekoga voljeti, znači pustiti nekoga u svoje srce, dozvoliti mu kontrolu nad samim sobom, dati mu oružje koje vodi do sopstvenog uništenja. Jesam li ja spremna na takav rizik? Možda sam već zakasnila, možda sam već toliko zaglavila u toj rupi ljubavi da mi više nema izlaza, da nema mjesta čak ni za preispitivanje rizika u mojoj glavi. Već je odlučeno. Ne bih mogla zamisliti svoj život bez Liama u njemu.

Bile su to sitne stvari koje su me natjerale da se zaljubim, da ga zavolim, sada razumijem. Bio je to način na koji su se njegove oči smijale dok me je gledao, način na koji me je grlio - kao da mu život zavisi od toga. Bile su to njegove opojne, rumene usne kojih se nisam mogla zasititi. Bio je to način na koji me je ljubio; njegovi raspamećujući poljubci i izjave od kojih sam se ježila.

I sada, napokon, shvatam. Volim Liama Jamesa Paynea.

Samo ne znam jesam li spremna priznati mu to.

Odjednom mi je zazvonio mi je telefon. Bila sam toliko zamišljena, da je trebalo nekoliko sekundi da dođem sebi nakon što sam čula zvonjavu. Uzevši obzir poslednji put kad se desio neki iznenadni poziv (Liamom stan, prije nekoliko dana), mobitel sam oprezno uzela u ruke, plašeći se da pročitam ime onoga ko me zove. Međutim, kad sam pročitala tekst na ekranu, nisam bila sigurna da li osjećam kao da mi je još teže ili kao da mi je kamen pao sa srca.