Rose

Chapter 1.

Toga jutra, Rose je kao i obično imala rat sa sopstvenim mislima. Još od trenutka kada se probudila, sa prvim zracima sunca, došla je i ta grozna glavobolja koje se Rose prosto nije mogla riješiti. Prvo što joj jepalo na pamet bilo je da nazove Saru, ali zaista joj nije bilo do slušanja o savršenoj vezi njene prijateljice i najboljeg prijatelja osobe koja njoj uporno zagorčava život. Pogotovo zbog toga što je njen ljubavni život u potpunom haosu, ili ipak nije, jer ga uopšte nema. Nemojte shvatiti pogrešno, Rose je zaista voljela Saru, voljela je i njenog dečka, Ashtona, ali bilo je teško pomiriti se sa činjenicom da je Sara imala tako savršenog dečka i da je Liam prema njoj bio podnošljiv, onoliko koliko je to za Liama Paynea moguće. Ovde govorimo o Liamu Jamesu Payneu koji je glavom i bradom, tipičan loš dečko o kome svi govore i koji je uvijek u centru svih dešavanja. Bahat i bezobrazan prema čitavom svijetu koji ga okružuje, osim naravno prema onim sretnicima koje je nazivao prijateljima. Oni, kao što možete pretpostaviti, nisu bili mnogo bolji od njega. Rose nije bila Liamova prijateljica, što ju je automatski, bez nekog posebnog razloga, svrstavalo na listu Liamovih žrtava. Rose je bila samo još jedna lijepa djevojka koja bi zadrhtala pod njegovim pogledom, što od straha, što od te nezanemarljive hladnoće koju su sa sobom nosile njegove smeđe oči, pa i sama njegova pojava.

-

Naizgled, bio je to sasvim običan dan. Rose je sjedila na svom uobičajnom mjestu u parku i čitala knjigu, kad je čula vrlo poznate glasove koji su u potpunosti remetili mir koji je do tada imala. Čvrsto je stiskala knjigu koja se nalazila u njenoj ruci, kao da će joj ta knjiga pružiti nekakvu sigurnost. On je bio tu, a ona je bila sama, potpuno nemoćna. Skoro istoga časa, Rose se pokajala što nije nazvala Saru. Ali, sada je bilo kasno za kajanje. Drhtavim rukama je otvorila knjigu i nježno prešla preko stranica, pokušavajući da se opusti. Međutim, opuštanje nije bilo nešto što je moguće kad je Liam Payne u blizini. Znala je da će ovo poglavlje morati pročitati ispočetka, no svejedno je listala, pokušavajući da skrene pažnju, a i pogled, na stranice knjige koje nisu bile mnogo interesantnije od njega. Zapravo, nisu bile nimalo interesantnije od njega, ali su svakako bile bezopasnije, a bezopasnost je nešto čega se Rose oduvijek pridržavala. Bezopasnost, pomislila je, nešto tako nestvarno i nedokučivo kada osjećaš njegovu prisutnost ili čuješ njegov glas. Osjećala se ugroženo, poput malenog  i nedužnog jagnjeta koje je privuklo pažnju velikog, strašnog vuka i time postalo njegov plijen. 

"Sjećate se plastične?", začula je jezivi, promukli glas koji je učinio da se njeni otkucaji srca ubrzaju u tolikoj mjeri da se osjećala kao da će joj srce već idućeg trenutka iskočiti iz grudi. "Mislim da joj je ime Rose", rekao je glasno i podrugljivo, znajući da ga ona čuje.

Čitava grupa koja ga je okruživala, osim Ashtona koji je ćutao, prasnula je u smijeh, a ona je osjećala kako se crvenilo širi njenim obrazima, koliko od ljutnje, toliko od odvratnog utiska koji je Liam ostavljao na nju. 

"Pitam se hoće li tatica platiti za još jednu operaciju", nasmijao se. "Šta će biti ovoga puta, Rose?", viknuo je, obraćajući joj se. "Nos, usta, ili nešto drugo?"

Rose istog trenutka zaklopi knjigu i ustade sa klupe, bijesna i ponižena, a zatim se, praćena njegovim bezobraznim dobacivanjem, smijehom i izrugivanjem, munjevitim koracima zaputila prema izlazu iz parka.

-

"S - Sara?", Rose promuca, držeći mobitel kraj uha.

Grčevito je stiskala taj mobitel, u tolikoj mjeri da je pomislila da će se raspasti svake sekunde, a to je bio samo jedan od dokaza kako je Liam uticao na nju i na većinu ženske populacije koja ga je poznavala na bilo koji način.

"Rose, jesi li to ti?", začuo se uspaničen glas Roseine najbolje prijateljice, ali nije bilo odgovora. "Naravno da si ti. Šta se desilo? Ne zvučiš mi baš... uobičajno", Sarah je nervozno progunđala, ali je Rose i dalje ćutala. "Ro, zaboga! Reci nešto."

"Mogu li...", na trenutak je zastala, uzimajući dubok udah. "Doći?", napokon je izgovorila, nakon kraće pauze. 

Sara je počela na se smije, iako ništa nije bilo smiješno. Saru je, u stvari, nasmijala činjenica da je Rose bila toliko potresena da je pitala da dođe. U suprotnom, to bi vrlo vjerovatno bilo nenajavljeno.

"Ti si luda", Sara promrmlja. "Naravno da možeš da dođeš. Zašto me uopšte pitaš takve gluposti?", ponovo se nasmijala sa namjerom da prenese svoje dobro raspoloženje na svoju prijateljicu, no bez uspjeha, jer se Rose nije osjećala mnogo bolje. Štaviše, svakim trenutkom osjećala je kako tone sve dublje u more boli i kako joj u glavi odzvanja njegov jezivi smijeh. Kao da joj glavobolja nije bila dovoljna...

Rose se polako približavala Sarinim vratima. Imala je osjećaj kao da put od parka oa do Sarinog stana nikada nije bio duži i više zamoran nego sada, ali napokon je bila na svom cilju. Istog trenutka kad je podigla ruku i namjeri da pokuca, vrata su se otvorila, a iza njih se našla Sara u potpunom jutarnjem izdanju, iako nije bilo jutro. 

"Pa, namjeravaš li ući? Treba li ti i za to dozvola?", Sara se nasmija od uha do uha, povlačeći Rose u stan. "Šta se tebi desilo? Zašto si tako blijeda i izgubljena?", nije bilo odgovora. "Eh, pa danas si baš nešto u Alisinoj koži. Jesi bar pronašla Zemlju čudesa?", Sara povuče Rose u zagrljaj sa velikim osmijehom na licu. Mislila je da će se, ako se bude smijala toliko da osjeća kao da joj obrazi otpadaju, i Rose nasmijati ili bar osjećati malo bolje, ali nije bilo tako.

"Danas sam ga opet srela", Rose je naposlijetku rekla. "Pa dođavola, neka sam prokleta, ali moram li baš svaki put da ga vidim? Ne mogu da ga podnesem!", rekla je iznervirano, dok joj se crvenilo opet širilo obrazima. "Bio je tamo sa čitavom njegovom bandom, kako je on naziva, i svi su mi se smijali!", viknula je. "Sve što Liam Payne izgovori, sve je smiješno! On je toliko duhovit, evo, mislim da plačem od smijeha!"

Kad je pogledala u Saru i ugledala zbunjen izraz na njenom licu, shvatila je da Sara nije najbolje razumjela njenu izjavu. 

"Sarkazam, Sara", rekla je, ali onda kao da je predstavi došao kraj i Rose se odjednom prisjeti svega. Bilo je kao da je iznova čula njegov glas, njihov smijeh. "Grozno sam se osjećala", naposlijetku je poraženo priznala.

Plastična.

"Svi?!", Sara zgroženo uzviknu. "Ashton će me čuti! Nemam pojma zašto se uopšte druži sa tim Liamom, kad je on normalan, a Liam je tako... Tako...", pošto nije uspjela da pronađe dovoljno uvredljivu riječ u svome rječniku, ispustila je onaj iznervirani izdah i prošla rukom kroz kosu učinivši je još čupavijom, što izmami sitni smiješak na Roseino lice, ali ona se ubrzo vrati u stvarnost, shvativši šta je upravo rekla.

"Ne, ne! Ashton se nije smijao. On je... Pa, znaš već", promrmljala je. "Ali ti, draga moja, zaboravljaš jednu jako bitnu stvar."

"Koju?"

"Ashton bi tebi poklonio čitav svijet i više od toga, ali nemojmo zaboraviti da je on i dalje Liamov najbolji prijatelj i da je prema ostatku svijeta isti kao Liam. Ti samo imaš tu sreću da te on voli i ta je ta vražja banda svjesna toga."

"Vidjeću šta mogu da napravim. Popričaću sa Ashtonom, reći mu da porazgovara sa Liamom, bilo šta! Ovo mora prestati", rekla je ozbiljnim glasom.

"To je nemoguće."

_____________________

Pa ovako, ovo je prvi dio i prošlo je dosta vremena otkako sam ga napisala, pa bih cijenila kad mi ne biste zamjerili na ovome? Znam da nije ništa posebno ali obećavam da s vremenom postaje bolje, pa bih stvarno voljela da meni i ovoj priči pružite priliku.

Zaista se želim zahvaliti na svim onim komentarim na prologu. Stvarno mi mnogo znače i nisam mogla ni zamisliti da će ih biti onoliko. Hvala vam.

I dalje razmišljam da li da napišem ovo, nisam sigurna kako će ispasti, pa vas pitam, da nastavim ili ne?

Voli vasss puno, 

vaša Anon