NIGHT ACADEMY

Who is that? 02

"Drago nam je što vas vidimo" slagala je Lea.

"Drage moje djevojke, za ovaj mjesec kojeg ste propustile, pretpostavljam da ništa niste vježbale. Imati ćete mnogo toga za nadoknaditi".

"Da, pretpostavljale smo da će nas čekati puno posla, gospođo Schmid" pomalo nesigurno sam rekla.

"Laura, ti ćeš svoje fizičke aktivnosti nadoknaditi sa Christianom Orlandom".
Nadam se da nije ozbiljna, mislim da moji osjećaji prema njemu nisu u potpunosti nestali, biti će teško koncentrirati se na trening.

"Naš prvi trening je sutra u 09:00h, nemoj kasniti" pogledala sam desno, gdje je stajao visoki smeđokosi momak, Christian. Znači gospođa Schmid se ipak nije šalila.

"Drage moje, idite u sobe i odmorite se čeka vas sutra naporan dan. Lea ti sa svojom nastavom nastavljaš kao i Laura, imati ćeš samo dodatni čas gdje ćeš učiti kako upotrijebiti magiju".

"Uredu, direktorice." uzdahnula je Lea.
Ustale smo i pozdravile Martinu, odnosno gospođu Schmid i uputile se ka sobama.

"Laur" inače to je bio moj kao nadimak kojim me je samo zvala Lea.

"Da?"

"Da li si ti primijetila kako nas ostali gledaju?" upiatala me je moja draga prijateljica.

"Da, Lee. Ne obračaj pažnju" odgovorila sam nezainteresovano.

Došavši do sobe, pozdravila sam se sa Leom čija je soba bila preko puta moje, "Vidimo se Lee".

"Ajde bok"

         Napokon mir, bacila sam se na svoj stari krevet i razgledala malo po sobi. Sve je izgledalo kao što sam i ostavila, zeleni zid sa raznim slikama, posterima. U jednom čošku nalazio se stol i iznad njeg slika. Ustala sam i uzela sliku "ah majko, gdje li si sada? Da li si uopće živa?" pitala sam samu sebe.

"Laurss" neko je kucao i vikao, pomislila sam da će probiti vrata.

"Čekaj minut" spustila sam sliku i otrčala do vrata, gdje je stajao visoki plavokosi momak, otprilike mojih godina.

"Ceem, tako si mi faliooo" mislim da me je cijela škola čula, koliko sam vrištala.
Ah da, Cameron je inače moj najbolji prijatelj, počeo je ići na ovu akademiju isto kada sam i ja. Uvijek je bio tu za mene. Voljela sam ga kao brata, još uvijek ga volim, naravno.

"Čuo sam da si stigla, nisam mogao čekati do sutra da te vidim, pa sam odlučio doći do tebe".

"Što čekati sutra, kada možeš i danas, zar ne?" namignula sam mu.

"Tako nekako malena". Voljela sam s njim razgovarati, uvijek je ljubazan, pažljiv, večinom i raspoložen.

"Želiš ući?" pitala sam ga pokazujući na vrata.

"Hvala na ponudi Laurs, ali moram ići, došao sam se samo pozdraviti. U svakom slučaju vidimo se sutra na matematici". Poljubio me je u obraz i otišao kao munja.

"Ah dobro, bok Cem" rekla sam praznom prostoru.

      Šta li će me danas čekati? Rano ujutro lutam školom koja je potpuno prazna. Vjerovatno svi spavaju bilo je 08:30h. Kretala sam se školskim hodnicima i tražila veliku dvoranu u kojoj mi se treba održati prvi trening, nakon malo dužeg odmora.
Našla sam je iz prve i uputila se ka svlačionici. Obukla sam svoju najdražu trenerku i adidas, crnu majicu. Patike su mi bile nike i jako udobne. Kosu sam svezala i napokon bila spremna. Mala trema me je obuhvatila, napokon ću biti sama sa svojim savršenim dečkom, koji me ni ne primjećuje, žalosno ali istinito.

"Zdravo, izvini ako kasnim" rekla sam, ulazeći u salu.

"Ma ne kasniš" odgovorio je smijući se.
Ah taj osmijeh, šteta što je stariji pet godina od mene i nije neka velika razlika, ali pretpostavljam da on ne misli to kao ja.

"Laura, postavi se u osnovni položaj, odbrane".

" Uredu gospodine instruktore", nasmijao mi je se.
Stala sam onako kako mi je rekao i pokazao, nakon toga lagano me je napadao, branila sam se i shvatila koliko sam oslabila. Tuga!

        Nakon dva sata treniranja, dovoljno je reći da sam fizički gotova. Ležala sam na podu i kontala kako ustati od upala mišića, ubrzo sam i skontala kako.

"Chris, pomoć" inače sam ga zvala samo ja Chris, a dobro i još par njegovih prijatelja.

"Stižem" vikao je prilazeći.
Pružio mi je ruku i pomogao ustati. Kada sam se ispravila, gledali smo se tačno oči u oči jedno 7 sekundi, primijetila sam kako ima prelijepe smeđe oči. Primijetivši da još uvijek gledam u njega, trznula sam se i krenula prema svlačionici.

"Vidimo se sutra mentore"

"Oh Laura, vidimo se" odgovorio je zbunjeno.

       Vrijeme je za nastavu, idem potražiti Leu. Otišla sam do kabineta stranih jezika i našla ju.

"Lee!" mahala sam joj i vikala.
Prišla mi je i zagrlila me, "kako je bilo na treningu?"

"Ma super, imam malo veće upale, ali proći će."

"Oh, nadam se da će brzo proći"

"I ja se nadam, nego kako si ti?" upitala sam ju.

"Pospano, nisam mogla spavati, neki čudan osjećaj me obuzima." zabrinuto je rekla.
"Hm pojasni mi malo"
"Pa stalno mi se stvara slika, kako upadaš i ja te nekako spasim, no sve onda nestane."

"Čudno, otkad ti se to priviđa?" pitala sam, pomalo zbunjeno.

"Od jučer" odgovorila je.

"Možda prestane, ne brini" pokušala sam je utješiti iako sam i sama bila zabrinuta.

"Nadam se Laur" tužno i bezvoljno je rekla.
Začulo se zvono, čas je počeo, uf čeka me dug dan.

        Nakon časova uputila sam se u sobu, ali me neko uhvatio za ruku i okrenuo ka sebi.

"Oh Laura, pa vratila si se". Taj glas mi je bio poznat, jako.