NIGHT ACADEMY

I can't stop cry 25

Dani prolaze, ali on se ne budi. Svaka moja nada izgubljena je. Više ga i ne posjećujem, imam zabranu od strane doktorice.

Flashback

Još jedan dan mi prođe čekajući. Gladna sam jako i užasno mi se spava.

Doktorica je ulazila, izlazila.

"Laura, srećo. Idi u svoju sobu spavati" rekla je zabrinuto.

"Ne, ja sam dobro" rekla sam, ustvari lagala. Pogledala me je čudno. Naravno nije mi povjerovala.

"Idi ili ću ti morati zabraniti posjetu Christianu" dodala je pomalo ljuto.

"Vi se šalite? Neću ići" rekla sam odlučno. Nisam znala da je ono što je rekla zapravo i mislila napraviti.

Od strane čuvara izbačena sam iz školske bolnice. Htjela sam se opirati, ali snage nisam imala.

End of flashback

Moja tvrdoglavost ovaj put nije vrijedila. Razmišljala sam o svom životu kako je ustvari jadan otkako sam se vratila nazad u akademiju, odnosno oni su me vratili. Razmišljajući, utonula sam u san.

"Laura"
Vikao me je neko, ali ja se nisam mogla odazvati niti pomjeriti, bila sam svezana. O jebote.

"Laura, da li si tu?" Christian? To je njegov glas.

Počela sam derati se, ali ne baš uspješno. Nakon par minuta ispred mene su se pojavile najljepše oči na svijetu i to otvorene. Moje zjenice su se raširile.

"Draga moja Laurice" rekao je i skinuo mi ljepljivu traku sa usta.

"T..ti? Živ si? B..uu..daa..n?" mucajući sam upitala.

"Da, a pogodi zašto sam ovdje?" postavio mi je pitanje.

"Nee zn..aam" promucala sam. Imala sam toliku želju zagrliti ga, ali ovo sranje čime sam vezana nije mi dopustilo pomaketi se.

"Da ti se osvetim" rekao je smijući se.

"Ha? Zašto?"
Mislila sam da se šali. Ma mora da je neki nesporazum, tješila sam samu sebe.

"Još pitaš. Pustila si me da odem, a zatim i da me ozlijede" rekao je. Gledala sam u njega sa mnogo tuge u očima. Nikada ga ne bih napustila ili prepustila riziku namjerno.

"Zn..aš da m..i nije bila naa...mjera" tresući se, odgovorila sam mu. Suze niz moje rumene obraze, tekle su.

"Kako da ne Laura. Mogla si me zaustaviti. Nisi trebala se ljutiti na mene, zbog onog nesporazuma" ljuto je rekao i šakom, jako lupio od zid.
Trznula sam se. Bilo me je strah. Imao je pravo, da se nisam naljutila na njega, ništa se ne bi ni dogodilo, ali sudbina se gusto poigrala sam nama.

"Sada ćeš mi palatiti životom i to svojim ljubavi" hladno je rekao, osjećala sam se grozno kao da mi je neko nož u srce zabio. Tresla sam se, plakala.

Neko me je zvao, veoma poznat glas, Lea. Ali gdje?

Ovo je bio samo san Laura smiri se, govorila sam sama sebi. Christian je jedini koji mi može popraviti raspoloženje nakon noćnih mora, ali njega sada nema...

"Laura, probudi se" vikala je uplašeno moja najbolja prijateljica.

Ustala sam sva znojna i umeljena oko očiju maskarom. Sranje zaboravila sam ju skinuti.

"Laura šta se desilo?" upitao je Cameron koji je stojao između Austina i Endija. Svi su tu, ma divno.

"Chr..is.. Christian htio mi se osvetiti" plačući sam rekla.

"A Laura znaš da to nikada ne bi učinio" rekao je Endi, tihim glasom.
Možda ne bi, ali trebao bi. Radi mene je upao u opasnost i još se sada bori za život. Znam što ću sljedeće učiniti. Odlazim.

"Lea, želim biti sama. Oprostite, ali trebam mira" rekla sam nježnim glasom iako sam još uvijek drhtala.

"Uredu" rekla je Lea, a ostali su klimnuli glavom u znak pozdrava. Lažno sam se nasmijala.
Kada su izašli krenula sam sa planom.

Uzela sam školsku torbu i ubacila sve potrebne stvari uključujući i malo hrane, kao i novca. Pogledala sam na sat 23:00h, za pola sata čuvari predaju smjenu drugim čuvarima na kapiji akademije, tako da ću napustiti akademiju u vrijeme njihove zamjene, a oni to primijetiti ne bi trebali.
Kroz školu sam tiho hodala, nikoga nije bilo, svi su kao zaklani spavali. Prolazila sam kraj školske bolnice i odlučila pogledati zadnji put Christiana. Uh imam zabranu, ali briga me, valjda me niko neće vidjeti. Lagano sam otvorila vrata, još uvijek se ne budi, pitanje je da li će uopšte ikada više otvoriti svoje prekrasne oči... a što je najgore, ja sam za to kriva. Ako on više ne progleda, moja savjest će me izjesti, a u slučaju da se probudi ne znam kako bih ga u oči pogledala. Najbolje je da odem i sve ovo zaboravim.

"Ti si ga ubila" moj um mi je šaptao. Da jesam, nisam lično, ali isto kao i da jesam. Suze su opet tekle, volim Christiana, ali nisam smjela dopustiti da se dogodi bilo šta od onoga, iako ne znam šta se desilo u pećini, ustvari ne zna niko.

Uzela sam skoro bez životnu ruku u svoje malene dlanove. Tako su bile hladne, ujedno i mekane, faliti će mi jako. Svoju glavu nagela sam prema njegovoj i lagani poljubac otisnula na njegovo čelo. Valjda i posljednji.

______________________________________
Dragi moji, još jedan nastavak je tu.
Pišite mišljenja u komentar i votajte.

Da li će Laura više vidjeti Christiana.. Saznati ćete u skoro. Kao što ćete saznati da li će on preživjeti uopšte.

Posvete idu u sljedećem nastavku. Hvala svima koji čitaju redovno moju priču. Volim vas!