Ljubav koja ubija

Part 9

Zdrav razum vrištao je da krenem,odem što dalje. No ja sam odavno prestala slušati razum kad se radilo o njemu.
Izašla sam iz auto. Filip je spustio pogled,niz lice mu je skliznula suza. Vidjela sam da mu je teško,možda sam čak počela suosjećati s njim. Duboko je udahno i pobrisao suze. Pogledao me.
"Možemo razgovarati u stanu?"glas mu je drhtao,stvarno je bio posramljen.
"Dobro" tiho sam izgovorila i krenula prema ulazu. Filip je bio par koraka iza mene. U mojoj glavi nastala je zbrka,jedan dio mene vrištao je i osuđivao moje postupke drugi se branio.
Sjetila sam se svoje prijateljice,zapravo više poznanice koju je muž redovno tukao. Sjetila sam se svojih riječi"Ne razumjem te,kako si dopustila da to ode tako daleko? Nakon prvog udarca trebala si ga ostaviti"
Ironija života,sada ja radim istu grešku koju je napravila ona. I ne razumjem ni sebe,ni nju.
Ipak nisam mogla otići,kunem se bio je iskren. Ta patnja i kajanje ne mogu se odglumiti. Djelovao je kao šokirano dijete koje nije shvatilo šta se dogodilo. Nije me htio povrijediti vidjelo se u njegovom pogledu. Tako drukčijem od onog maloprije dok je bjesno urlao na mene.
Sjeo je na kauč,stavio je ruke na glavu i počeo plakati. Pogledom sam prolazila po stanu ne znajući šta da radim. Željela sam ga zagrliti,utješiti...ali bila sam povrijeđena,razdočarana i ponižena.
Podigao je glavu i pogledao me. Pokazao mi je da sjednem do njega. Poslušala sam,čekala sam da kaže nešto,bilo šta. Gledati ga ovakvo lomilo mi je srce.
"Lea,ja.. Nisam htio da ovako saznaš,ali moram ti reći nakon ovoga danas...htio sam kada se upoznamo bolje i kada bude pravi trenutak.."govorio je tiho,zastajući da dodje do daha. Samo sam šutila i čekala da nastavi.
"Prvi put kad si došla u stan sigurno si primjetila da nema fotografija,osobnih stvari nečega što ljudi nose iz svoje prošlosti..."
Pogledao me čekajući da reagiram,ali ja sam samo šutila gledajući u njega,toliko boli je imao u sebi i to tek sad vidim.
"Do 16god sam živio sa roditeljima. Majka je bila domaćica,dobra žena,najbolja majka na svijetu. Otac je druga priča. Alkoholičar i neradnik,sve što bi ikad i zaradio dao bi kurvama ili bi zapio. Naravno da ga je sve to frustriralo pa je svoje frustracije rješavao šakama,iskaljivao se na mojoj mami. Moje prvo sjećanje su njeni urlici dok trpi njegove udarce braneći me svojim tijelom. Volio sam ju ali nisam razumio. Tražio sam da ode,molio ju da skupa pobjegnemo. Nije htjela,rekla mi je da ja ne zaslužujem takav život i da nikad neću shvatiti zato bi bilo bolje da odem. Nisam htio,volio sam svoju majku previše da bi ju ostavio sa nasilnikom. Ipak na 16 rođendan kad je moj otac ponovno nasrnuo na majku stao sam ispred nje da ju obranim kao ona mene nekoć. Oca je to razbjesnilo i izbio je sukob između nas dvojice dok je majka plakala i molila da prestanemo. Otac me nabio u zid i počeo gušiti,nestajao mi je zrak. Mama ga je nekako omela skočivši na njega i lupajući ga po glavi. Dok sam došao do daha otac je već udarao majku. Zgrabio sam nož i zabio ga u očevu nogu. Sve je stalo taj tren,majka je ustala i pobjegla po pomoć,otac je vrištao. U glavi mi je sve bilo nejasno od šoka i samo sam počeo trčati. Prijatelj mi je pomogao da dođem ovdje i počnem novi život. Zakleo sam se Lea,zakleo sam se da ću uvijek poštivati žene,da neću biti zvijer poput oca." Pogledao je u pod "Danas sam postao ono što cijelo život mrzim"dodao je tiho.
Zagrlila sam ga snažno"Ti nisi kao on,ovo danas se nije dogodilo a neće se nikad više ni dogoditi,zajedno ćemo se potruditi da tako bude"rekla sam odlučno. Pogledao me u nevjerici"Zaista? Spremna si biti uz mene?"
"Zauvijek"rekla sam tiho i poljubila ga.

Ne znam kako da objasnim,iskren je. Znam da je,govorila sam sebi. Voli me,svatko ima pravo na drugu šansu. Ljubav,njemu samo treba ljubav i on će tada moći kontrolirati svoj bijes. Moja ljubav će ga spasiti. Ta ideja mi se svidjela,nadala sam se da ce uspijeti.