Through the dark ~h.s.

~Zbogom,London

"Leaving all this behind, thinking about what would happen if i stay"

"Je li to stvarno ono što želiš?" Gledala sam u uplakano majčino lice koje je s nadom da ću se predomisliti promatralo moje.

"Mama,već smo imale ovaj razgovor. Ovdje više nemam što raditi,tamo bar imam nadu da ću početi ispočetka i učiniti nešto od života." Pokušavala sam ostati normalna i ne zaplakati,samo bih otežala situaciju.

Nije još ni pet sati ujutro i za očekivati bi bilo da mi se spava,ali osjećam se kao da je pet popodne. Tužno pogledam u mamu kojoj je cijelo lice crveno od plakanja. "Ali ne brini,ne vidiš me zadnji put. Doći ću te posjetiti čim stignem" Pokušavala sam je utješiti.

Sunce se već polako naziralo na obzoru,zora je. "Moram krenuti sada,zakasnit ću na let" Pogledala sam prema hodniku kojim sam trebala proći da bih se ukrcala na avion. Ljudi su već krenuli s ukrcavanjem,a stjuardesa je stajala pored ulaza u hodnik i s nekom dozom razumijevanja mi tužno rukom pokazala da krenem. Okrenula sam se prema majci i čvrsto ju zagrlila za rastanak. Jedna suza mi je kapnula na njen kraljevsko plavi pulover,ali sam brzo rukom obrisala lice da ne skuži da plačem. "Molim te,javi se čim stigneš" Prošaptala je. Kimnula sam glavom i mahajući joj krenula prema hodniku kako bih se ukrcala na avion.

Ušla sam u avion i pronašla slobodno mjesto. Izvadila sam knjigu koju trenutno čitam, Federico Moccia - Tri metra iznad neba.

Moja omiljena knjiga. Čitam ju po već tko zna koji put i još mi nije dosadila. Pogledala sam i film na španjolskom i postala opsjednuta Španjolskom,Mariom Casasom i svime vezanim za film. San mi je da posjetim Španjolsku,odnosno Barcelonu.

(...)

Čitajući knjigu i razmišljajući,zaspala sam. Prespavala sam cijeli let. Začula sam glas stjuardese koja je govorila na razglas "Slijećemo u New York, vežite pojaseve".

Uzela sam ogledalce iz torbice kako bih popravila frizuru,inače izgledam kao strašilo kad se probudim. Prošla sam par puta prstima kroz kosu i spremila ogledalce nazad u torbu.

Na aerodromu me sada čeka Sarah. Zadnji put smo se vidjele prije šest godina,kada sam s roditeljima bila na putovanju u New Yorku mjesec dana. Upoznala sam cijelu četvrt Midtown Manhattan gdje je Sarah živjela. Tada je još živjela s roditeljima u zajedničkom stanu,sada ima svoj stan u toj istoj četvrti,gdje živi s dečkom. Poznajem ju otkad znam za sebe,majke su nam bile najbolje prijateljice još od osnovne škole. Sarah je rođena samo mjesec dana prije mene,tako da su bile i trudne u isto vrijeme. Nas dvije išle smo skupa u vrtić i osnovnu školu. Ona mi je poput sestre koju nikad nisam imala. Nakon što smo završile osnovnu školu,njen tata je dobio premještaj na poslu i odselili su u New York. Jako smo plakale tada. Toliko sam bila tužna da su me roditelji mjesec tana nakon što su Robertsovi odselili vodili u New York. Mjesec dana smo bili tamo,Sarah i ja smo svaki dan provodile skupa. To je bio zadnji put kad smo se vidjele,nisam više imala prilike posjetiti ju,a ni ona mene. Iako,nije prošao dan da se nismo čule telefonom. Kada se desila Davidova nesreća,skupa smo plakale na telefonu po cijele dane,ona me tješila,pokušavala oraspoložiti... Jako sam uzbuđena zbog našeg ponovnog susreta.

Sletjeli smo i putnici su počeli izlaziti iz Aviona. Izašla sam i krenula pogledom tražiti nisku smeđokosu djevojku. Prije nego sam se uspjela snaći,začula sam njen glas "Lisa Stone" , viknula je. Dotrčala je do mene i snažno me zagrlila. Stajale smo zagrljene desetak minuta. "Ne mogu vjerovati da te napokon vidim" prekinula sam tišinu među nama,iako je to bila ona ugodna tišina.

(...)

"Sigurna si da nećeš spavati kod mene dok ne nađeš stan?" Ponovno me upitala Sarah.

"Da,sigurna sam. Mislim,voljela bih to,ali tata je već platio hotel."