Through the dark ~h.s.

~Through the dark

(Uživajte u nastavku i molim vas na kraju pročitajte author's note jer je jako važno. Idu finale❤)

"Life isn't a book. Reality is cruel, and not everybody gets a happily ever after."

2 months later...

Harry's POV

Svaki je dan tek prazna, beskorisna stranica, inače poprilično komplicirane knjige mog života. Kazaljke na satu okreću se u nedogled, a dosadno sunce se danas pokušava probiti kroz rupice na roletnama. Živciraju me zrake tog sunca jer odaju doživljaj veselja, što mi trenutno najmanje treba.

Preda mnom su tri prazne i jedna tek otvorena boca piva. U stanu je trenutno mrtva tišina, a ja danima nisam promijenio poziciju. Samo sjedim... I pijem.

Ma ne pijem ja zbog nje, ni u ludilu. Pijem zbog svog jadnog života koji me očito mrzi. Kad god me pronađe sreća barem na tren, život mi ju ubrzo sebično oduzme. Zgazi me kao mrava, ne uspijem se ni snaći.

Iako moram priznati, u životu se nisam osjećao ovoliko prazno. Bilo je zbilja teških trenutaka, ali ništa slično ovome.

Nije da mi nedostaje. Ne, ni govora.

Samo mi nekad svrati u misli, zabode nož u srce i ode. Često zapravo. Probudi savjest u meni. Ne mogu vjerovati da sam joj, nakon svega što joj se dogodilo, još nanosio dodatnu bol. Nisam htio. Jednostavno me od početka njena blizina privlačila poput magneta i zabavljala me njena hladnoća dok joj nisam znao razlog. Nisam mislio da će joj to nešto značiti.

I onaj poljubac. Uvjeravao sam se da je alkohol upravljao mojim bićem i nju samu uvjerio da treba zaboraviti. A sam sa sobom sam se borio da ne razmišljam o toj večeri, jer sam znao negdje duboko u sebi da sam onoga trena kad su nam se usne spojile bio potpuno trijezan u sekundi.

I sada lažem sebe da mi ne nedostaje. A neki dan... Učinilo mi se da vidim njen lik u onoj ulici. Tamo gdje smo se upoznali. Potrčao sam prema njoj, a kada se okrenula prema meni shvatio sam da ta djevojka nije ni blizu lijepa kao ona. Nema onu dubinu morsko plavih očiju koje su uvijek nosile poseban sjaj tuge i tajanstvenosti. Ispričao sam se djevojci i otišao kući opet misleći o njoj.

I tako danima, samo razmišljam. Prošlo je dva mjeseca od one večeri, i dalje ne znam gdje je. Pitao sam i Sarah, njoj je samo ostavila poruku da je otišla iz grada na nekoliko mjeseci.

Zvono mobitela s drugog kraja sobe natjera me da napokon ustanem s kauča. Neki mali dio mene nada se da ću ugledati njeno ime na zaslonu pa potrčim prema mobitelu. Iznenadim se kad ugledam nepoznat broj s pozivnim brojem iz Londona.

"Halo?"

"Halo, dobili smo gospodina Harolda?" Nepoznat muški glas oglasi se s druge strane slušalice.

"Harry." Ispravim ga.

"Moja isprika. Uglavnom, poznajete li djevojku imena Lisa Stone?"

Moje srce zakuca i duboko udahnem, kao da dosad nisam disao. Iz nekog me razloga strah što ovaj čovjek želi od mene.

"Da. Nešto joj se dogodilo?"

"Vi ste zadnja osoba kojoj je upućivala poziv sa svog broja. Gospodična je trenutno u bolnici St. Thomas, London."

"Molim?! Što joj se dogodilo?"

"Onesvijestila se nakon što smo joj poručili da joj je majka preminula. Tlak joj je trenutno vrlo nizak i još nije pri svijesti. Tko ste joj vi? Jeste li u mogućnosti doći?"

Ja se zaledim. Njena majka... Ona... O Bože.

"Ja... Prijatelj sam joj. Naravno, tu sam već večeras."