Through the dark ~h.s.

~Zaljubljen u vješticu

"Don't you see? You're in love with the witch."

(Molim vas, ostavljajte usputne, jaaaako me zanimaju vaše reakcije na pojedine situacije. X)

Lisa's POV

U rane jutarnje sate probudi me iritantan zvuk alarma. Naravno, znam što to znači. Posao.

Jedva sam čekala naći posao, ali stvarno je naporno ustajati rano, pogotovo kada si spavalica poput mene. Uostalom, posao u supermarketu i umišljena kolegica koja me svakodnevno maltretira i trudi se zagorčati mi život, sigurno nije ono o čemu sam sanjala. Moj san nije bila plava kecelja za trgovkinje, niti blagajna kao radno mjesto. Moj san je bijela kuta, vlastita ordinacija i spašavanje ljudskih života.

Ali, moram prestati sanjati i vratiti se u surovu realnost. Ja nisam doktorica, nego trgovkinja. Ne spašavam ljudske živote, nego naplaćujem namirnice i najčešće zadam mučninu ljudima kada izdam račun. Kao da sam im ja govorila što da kupe.

Svaku večer si obećam da ću leći u krevet ranije kako bih se probudila bez problema, ali naravno, nikad to ne napravim. I sada se vučem po stanu kao pokisla kokoš, iako bih trebala požuriti. Ali baš me briga, ako Maria može kasniti iz dana u dan bez grižnje savjesti, mogu i ja jedan dan.

I onda se sjetim razloga zašto sinoć nisam otišla u krevet ranije. Zapravo, uopće nisam spavala u krevetu. Spavala sam na kauču i to zagrljena s Harryjem. Da me nije bilo toliko strah, vjerojatno to ne bih napravila ni mrtva, ali nisam imala izbora.

Kad smo kod Harryja, gdje je on?

Nisam trebala dugo razmišljati. Na stolu u kuhinji ugledam papirić s porukom.

''Morao sam otići rano jutros, nadam se da se ne ljutiš. Iako, poznavajući tebe... Valjda ćeš se odljutiti ubrzo x

-H"

Zašto bih se ljutila? Hvala Bogu pa je taj majmun otišao. Najmanje mi je trebala ta neugodnost da se probudim naslonjena na njega. Sinoć uopće nisam razmišljala o tome, samo sam mu se bacila u zagrljaj. Jednostavno me bilo strah i nije me bilo briga ni za što.

Nakon pola sata, napokon sam spremna i krećem iz stana. Kasnit ću petnaest minuta ali trenutno me uopće ne zanima što će me dočekati na poslu.

(...)

"Kasniš!" Maria me dočeka s rukom na boku u prostoriji za osoblje.

"Znam." Nezainteresirano odgovorim i ne gledajući u nju.

"Znaš, meni nije problem prenijeti to šefici."

"Okej." Uopće me ne zanima što govori. Jesam spomenula koliko me ta djevojka mrzi?

Prije nekoliko dana mi je namjerno pomiješala cijene novih proizvoda pa sam, osim što sam ispala kriva, imala duplo više posla. Ne znam što ima protiv mene. Iako me iskreno i ne zanima, nije da sam željna druženja s njom.

"Jel ti uopće slušaš što ti govorim?" Povisi ton na mene.

"Ni najmanje." Odbrusim i nakon što zavežem oko sebe plavu kecelju izlazim iz prostorije za osoblje.

Čujem njene korake iza sebe i samo prevrnem očima. Dosta mi je te razmažene manekenke. Krene mi opet nešto reći, ali ju prekine zvonjava mobitela. Samo se prigušeno nasmijem na to i na vratima trgovine preokrenem tablicu sa closed na open.

"Dobro gdje si ti sinoć?!" Čujem ju kako se dere na osobu koja ju je nazvala.

"Ne laži! Zar si zaboravio da smo trebali ići kod mojih na večeru?" I dalje njen glas odzvanja cijelom trgovinom. Koliko sam shvatila, razgovara s dečkom. Trenutno mu ne bih bila u koži.