Through the dark ~h.s.

~Potisnuti osjećaji

"Love is like a coin. It has two sides. They can't see each other, but they complete each other perfectly to make a coin. If you break just one side, the other one is broken too."

Lisa's POV

New York. Nakon četrnaest sati leta, ponovno u gradu koji nikad ne spava. Zato odmah večeras radim noćnu smjenu u trgovini. Imam sat vremena da ostavim stvari i odmah moram na posao. Mogla sam uzeti i večeras slobodno, ali Maria je pitala prije mene, tako da sam ovaj put izvisila. Odmah nakon puta, nemam se vremena ni odmoriti, moram na posao. A Maria je za sve kriva. Ne bi me čudilo da je to namjerno učinila.

Sedam navečer je. Vukući kofer za sobom, skupa s ekipom idem s aerodroma.

"Kris, hoćemo mi taksijem? Umorna sam." Sarah zastane.

"Ako želiš." On joj odgovori. Ona kimne, a zatim zaustave taksi.

"Lis, imaš svoj ključ?" Sarah me pogleda.

"Nemam, ali valjda nećeš zaspati dok ne stignem."

"Ok, vidimo se." Priđe mi i otisne poljubac na moj obraz.

Harry, Nick, Luke i ja nastavimo pješke.

"Zašto nisi otišla s njima taksijem?" Upita me Nick.

"Htjela sam malo prošetati."

"Pa... Koliko znam, zgrada ti i nije tako blizu. Steveova si susjeda, zar ne?"

"Da... Ali svejedno, volim šetati. A gdje vi živite?"

"Luke i ja smo u onim tamo zgradama." Pokaže prstom preko ceste. "A Harry oko deset minuta dalje."

"Mi smo dakle stigli, pozdravljamo vas." Luke mahne, a zatim i Nick te krenu preko ceste prema zgradama.

Harry i ja nastavimo koračati dalje. Prvo među nama vlada neugodna tišina, dok odjednom ne osjetim kako mi nešto kapne na nos.

"Kiša..." On uzdahne gledajući prema nebu.

Sivi oblaci zavladali su nebom i u daljini se začuje grmljavina. Kiša pada sve jače i jače, uskoro smo oboje mokri do kože. Sve je slijepljeno uz mene.

"Trči!" On vikne.

"Kako? Vučem kofer za sobom."

"Ima još malo do mog stana, moramo se skloniti od kiše."

Poslušam ga i u idućem trenutku oboje trčimo smotano vukući za sobom kofere. Kiša se slijeva niz naša lica. Odjednom oboje stanemo kako bismo uhvatili zraka. On me pogleda i oboje se počnemo nekontrolirano smijati.

"Hajde, još malo!" Opet krene trčati, a ja za njim. Smijanje nam otežava trčanje, ali se ne obaziremo. Ubrzo, i ne snađem se, Harry me povuče za ruku i oboje se nađemo u ulazu neke zgrade.

"Ovo je tvoja zgrada?" Upitam.

"Dap."

"Umm, ja bih trebala na posao za pola sata, što ću ovdje? Trebala sam nastaviti prema svom stanu."

"Sačekaj dok se barem malo ne smiri nevrijeme. Ne možeš li javiti da večeras nećeš na posao?"

"Ne znam baš. Moja glupa kolegica večeras ide negdje, pa moram ići."

"Ma daj, tko će lud ići negdje po ovakvom vremenu? I ja sam imao dogovor s curom, ali odgodit ću."

"Neće li se ona naljutiti?"

"Baš me briga. Nije mi do izlaska."

"I što sada?"

"Sad idemo gore, pa ću te odvesti doma kad se grmljavina smiri."