Through the dark ~h.s.

~Sjećanja

"She's different. She's a bit crazy, too much cold, and pefectly beautiful. She's just not mine."

(Usputni?)

"Što trebaš?" Upitam ga po treći put cupkajući nogom i pronalazeći zanimljivim sve oko mene osim njega.

On se prvo nervozno igra prstima, a zatim duboko udahne."Trebam pomoć."

Koliko god da sam ljuta na njega, na neki način me iznenadi ovime i ipak ga odlučim saslušati.

"Pomoć? Kakvu pomoć?" Pokažem mu rukom da uđe u dnevni boravak, jer cijelo vrijeme stojimo na hodniku.

"Ne znam odakle da počnem. Mogao sam ja pitati i Stevea za pomoć, ali mislim da je ovako bolje." Cijelo vrijeme uopće ga ne gledam u oči, nego gledam okolo. Još uvijek me sram onog od neku večer, a i dalje sam ljuta.

"Pa, govori više." Uopće mi nije do razgovora s tobom.

"Trebam savjet. Točnije, ljubavni savjet." Ovoga trenutka ga pogledam, iznenađena onime što čujem.

"Ljubavni? Ti... Imaš nekoga?"

"Tako nekako." Slegne ramenima. Iz nekog razloga nisam mislila da ima curu. Jednostavno to nije pokazivao ni na koji način. Malo me iznenadio ovim, iako kad malo bolje razmislim, i ne čudi me da ima nekog. Pa neće sigurno netko poput njega biti sam?

"Gle, nisam ti ja dobra u davanju ljubavnih savjeta. Sve me pitaj, ali o ljubavi više ništa ne znam." U grlu me zapecka, stomak mi se uzburka i opet sjećanja naviru. Zašto me svaka jebena sitnica može dokrajčiti?

"Kako to misliš? Pa ti si djevojka."
Slomljena djevojka."Eto tako." Ponovno skrenem pogled.

"Gle, sve što trebam je mali savjet. Posvađali smo se. Ustvari, stalno se svađamo. I nepodnošljiva je, užasno. Ali, ne mogu ju povrijediti i samo tako okončati dugogodišnju vezu. Uostalom, zaljubljen sam u nju."

Dok priča tako o svom odnosu sa djevojkom, osjetim malu dozu ljubomore. Zašto ja ne mogu biti sretna s nekim? Zašto je život morao biti okrutan prema meni i sad trebam spašavati tuđe veze, a ja sama nisam uza se toliko dugo imala nekoga.

"I kako da ti ja tu pomognem?" Opet gledam u nekom neodređenom pravcu i ne pokušavam ga pogledati u oči.

"Reci mi, što da radim? Kako da spasim našu vezu?"

"Što ja znam... Potrudi se. Budi pažljiv prema njoj, nemoj joj pokazivati da te živcira. Provodi puno vremena s njom, iznenadi ju cvijećem, odvedi ju na neko posebno mjesto i stvorite neku svoju uspomenu, trenutak... Trudi se da se ona svaki dan osjeća voljenom, zagrli ju, poljubi i daj joj do znanja da si tu, da ne ideš nigdje... Drži ju čvrsto i ne puštaj. Ne daj da se ni u kojem trenutku osjeća usamljenom ili slomljenom. Ako i osjeti, popravi to nekako. Zacijeli njene rane. Nauči ju cijeniti to bogatstvo da ima pored sebe osobu koja ju voli i pazi, u čijem zagrljaju može bezbrižno zaspati." Napokon završim sa svojim savjetovanjem, koje je zapravo više zvučalo kao sanjarenje.

Dala sam mu savjet kako da izgladi odnose s djevojkom, a on nema pojma da sam ja zapravo iz sebe izbacila neke svoje tihe želje i patnje. Da barem postoji netko tko bi mogao zacijeliti moje rane, zagrliti me, poljubiti i šapnuti da će sve biti u redu. Ali moje savršene osobe, mog dečka iz snova više nema ovdje. Zašto?

"Odakle ti sve to?" Trgne me iz sanjarenja, a ja sam na rubu da zaplačem. Ne mogu ja ovo.

"Ne znam, samo mi je palo na pamet."

"Najbolji savjet koji sam mogao dobiti. Kako se onda usudiš reći da ne znaš ništa o ljubavi?"

"Zapravo i ne znam."