Through the dark ~h.s.

~Psihijatar

"Sometimes I just think I'll never find anyone like him"

Zvonce iznad staklenih vrata zazvoni kada uđem u prostor kojim se širi savršen miris friških peciva. Treća sam u redu. Pogledam na mobitel kako bih vidjela koliko je sati, kad osjetim neko bockanje po ramenu.

Okrenem se i ugledam dobro poznato nasmiješeno lice. Ne uzvratim osmijeh.

"Bok, susjeda."

"Hej Steve. Otkud ti ovdje?" Upitam ga kad se sjetim da sam u pekari dosta udaljenoj od zgrade.
"Ma krenuo sam do prijatelja, živi u zgradi pored. Kada sam vidio da ulaziš u pekaru, pošao sam za tobom" Slegne ramenima.
"A kuda ćeš ti?"

"Ma krenula sam na razgovor za posao u supermarketu u blizini." To bi bilo super za početak, da mogu sama plaćati račune i kupovati svojim novcem.

"Htio sam te pitati, hoćeš izaći sa mnom na večeru? Onako, kao druženje, da se malo bolje upoznamo." Čini mi se simpatičan, zašto ne. Dođem na red. "Jedno pecivo sa sirom." Obratim se prodavačici.

"Naravno, zašto ne." Obratim se Steveu.

"Kul, pokupim te onda večeras oko pola osam" Nakon što platim pecivo, otvori mi vrata pekare poput džentlmena, zatim izađe za mnom. "Vidimo se." Namigne mi i uđe u zgradu pored.

Moram priznati da ne volim baš izlaziti na otmjena mjesta. Ne volim ni klubove, nisu za mene, što se pokazalo neku večer. Više sam za neka jednostavna mjesta, ali to valjda nije bitno ako idemo samo na druženje da se bolje upoznamo. Moram steći neke prijatelje ovdje, ne mogu uvijek računati samo na Saru. Malo mi smeta to njegovo zavodničko gestikuliranje, ali nadam se da ne očekuje nešto.

Nastavim hodati prema supermarketu s ubrzanim otkucajima srca, trema je već počela iako nisam ni blizu.

(...)

"Zgodni susjed te pozvao na spoj?!" Sarah krikne vidno uzbuđena.

"Više kao prijateljsko druženje" Nezainteresirano kažem.

"Vidiš da sve ide na bolje. Možda se već spetljaš s nekim! Ajme kako bi to bilo divno, znala sam ja da je bila dobra ideja da dođeš ovamo k meni! Pa što ako se zaljubiš? I napokon budeš sretna?!" Brblja kao navijena, a ja zakolutam očima. "Sarah, dosta. Neće biti nikakvog zaljubljivanja. Nisam spremna." Spustim pogled prema krilu, a onda nastavim šarati neki stari časopis.

"Stvarno se nikada nećeš opametiti! Kada ćeš biti spremna? Kad na vrbi rode banane?!" Sarkastično upita.

"Možda mi to više i ne treba."

"U redu, onda budi cijeli život sama. Spavaj sama u hladnom krevetu, kuhaj samo za sebe, razgovaraj sa Simbom... Na kraju krajeva, ostari sama. Kad budeš baba, jedina zanimacija će ti biti gledanje stranih sapunica i čekanje smrti. Želiš sama umrijeti?"

Da je ovo rekla onoj staroj meni, vjerojatno bih pucala od smijeha, ali sada samo nepomično sjedim. "Što ima loše u tome?"

"Zar se ne zamišljaš jednoga dana u vjenčanici, kako spremno hodaš prema oltaru ispred kojeg stoji tvoj budući muž?" Sjetno uzdahne gledajući negdje iza mene.

Na trenutak se zamislim. Kako bi bilo divno da sam sad sretna. Da pored sebe imam osobu koja me pazi kao kap vode na dlanu. Zamišljam se kako koračam prema oltaru i čovjeku s kojim ću provesti ostatak života. Ali, nisam sretna i taj scenarij je nemoguć.

"Ne." Samo kratko odgovorim ne gledajući je u oči.

"Lis..." Uozbilji se i zastane. "Zašto si ne dozvoljavaš da budeš sretna?"