Through the dark ~h.s.

~I used to love you

(Pjesmu gore uključite kad vam kažem, bolji je doživljaj.)

" I don't know why I cry
But I think it's 'cause I remembered for the first time
Since I hated you
That I used to love you"

Otvaram oči i gledam oko sebe, isprva ne znajući gdje sam. Trebalo mi je nekoliko sekundi da nadođem i shvatim da sam prespavala kod Harryja. Polako ustanem iz kreveta kad shvatim da on nije pored mene. Kad je otišao?

Krenem u dnevni boravak pomislivši da je tamo, no kad ga ne zateknem ni tamo, krenem u kuhinju. Na moje iznenađenje, Harry sjedi za postavljenim stolom na kojemu su palačinke, razni namazi, njegova kava te još jedna prazna šalica preko puta njega, pretpostavljam za mene.

"Dobro jutro." Obrati mi se ispijajući kavu.

"Jutro. Sve si to sam pripremio?"

"Zar vidiš još nekoga ovdje?"

"Nisi morao. Uostalom, nisam znala da znaš napraviti palačinke."

"Štošta ti još ne znaš o meni." Podsmijehne se. "Sjedi."

Izvučem stolicu i sjednem preko puta njega.

"Hoćeš kavu?" upita.

"Ne moraš sad kuhat. Kupit ću putem kući jednu za van."

"Onda se posluži palačinkama."

Uzmem jednu palačinku i stavim na tanjur. Približim si teglicu pekmeza i razmažem na kraju zamotavajući palačinku. Stvarno nisam znala da zna ispeći palačinke. Iako, to bi bilo za očekivati s obzirom da živi sam. Ali sudeći po karakteru, zadnje što sam mislila je da kuha sam. Pogotovo nakon što sam mu pomagala oko večere za curu.

Pitam se tko je ona. Vjerojatno je neka manekenka ili slično. Zanima me samo... Kako ga je uspjela osvojiti? Po njegovim pričama čini se dosta zahtjevna i nije romantična. Ili je previše lijepa pa zanemaruje njen karakter ili... Možda jednostavno po njemu ima ono nešto.

Ali kakva god da je ta cura, ne mogu reći da ju ne mrzim, bez obzira što ju ne poznajem. Kako i ne bih? Ona bezbrižno može gledati u njega i znati da joj pripada. Može ga poljubiti kad poželi, osjećati se njegovom dok mu leži u naručju. Iako, rekao je da su prekinuli. Ali isto tako je rekao da je pogriješio i da će se pomiriti. A ja? Sinoć sam zaspala u njegovom zagrljaju, ali on ne pripada meni. 

Za stolom vlada tišina. On švrlja po nekom papiru, a ja jedem. Pitam se kada sam uopće počela o ovom majmunu razmišljati na takav način. Zapravo je užasno iritantan. Svaki njegov pokret i pogled provocira. A tek taj glas, naglasak, sve što kaže... Čisto bih ga iz gušta ošamarila. Ne znam ni sama što vidim u njemu. Valjda taj uvrnuti smisao za humor i drskost, način na koji me nasmije kad je to najpotrebnije. Kad sam najusamljenija, on je tu, iako slučajno i nesvjesno. Ima nešto ispod maske tog idiota. Nešto što te jednostavno privuče poput magneta...

Trgnem se kad čujem njegov glas. "O čemu razmišljaš?"

"Ništa... Nije bitno."

"Ne izgledaš tako." Sumnjičavo me pogleda.

"Gle, stvarno je glupo. Ništa zanimljivo."

"Pa reci mi. I tako mi je dosadno."

"Dosadan si. Razmišljala sam o životu, ljubavi..."

On se nasmije. "I do kakvog si zaključka došla?"

"Nema tu nekog zaključka, prekomplicirano je."

"Zašto? Pa nisi valjda zaljubljena?"

Molim? Molim?

Meni srce skoči u grlo. "O-odakle ti to?"

"Sorry, možda nisam trebao. Mislim zbog... Davida i to."