Through the dark ~h.s.

~Where are u now?

(Dakle... Nakon jako dugo vremena nastavak je ponovno tu. Žao mi je što sam vas dugo pustila da se kuhate, ali u zadnje sam se vrijeme posvetila drugim stvarima i nisam imala previše vremena da ovaj nastavak napišem kako on zaslužuje biti napisan. Napokon vam dajem uvid u Harryjevu stvarnu stranu priče i cijeli je nastavak posvećen samo njemu. Nadam se da vam neće biti dosadan, jer u velik dio nastavka on razmišlja i važe osjećaje. Hope you will like it. I mooolim vas ostavljajte usputne, volim čitati vaše reakcije x )

............

"Somehow it feels like nothing has changed. Right now, my heart is beating the same. Out loud, someone is calling my name... It sounds like you..."

Harry's POV

Dok je gledam kako odlazi, osjećam nekakvu krivnju kakvu nisam osjetio u životu. Toliko želim poći za njom, uhvatiti ju za ruku i natjerati da me pogleda u oči, ali stojim kao ukopan nasred ulice promatrajući kako joj obris nestaje u daljini.

Njene riječi odzvanjaju mojom glavom i bezuspješno ih pokušavam registrirati. Rekla je da me voli. Je li ona luda? Što je to u njenoj glavici? Pa ne može me voljeti, ne podnosi me. U redu, u zadnje vrijeme smo poboljšali odnose, ali ne u tolikoj mjeri.

Njena figura nestala je iza ugla na kraju ulice, a ja se ne mogu pomaknuti s mjesta od šoka. Kao da su mi noge oduzete. Nakon što osjetim nekoliko kapi kiše na licu, kao da se malo vratim u stvarnost. Počinje puhati jak vjetar i drveće se naginje u stranu. Kapi kiše su dosta krupne, ali ne pada ih mnogo. Za trenutak se u daljini začuje i grmljavina, počet će jako nevrijeme.

Kiša pada sve jače i počinju me izjedati pitanja. Gdje je otišla? Pa pokisnut će dovraga. Znam da voli kišu, ali ima dvadeset minuta do stana, već sutra će biti prehlađena. I ne shvaćam da sam stojim na ulici i kisnem.

Koga briga? I tako sam kreten, zaslužujem puno gore od običnog nevremena da me dotuče. Osjećam se baš kao i ovo vrijeme. Sumorno i odvratno. Ne mogu vjerovati što je izašlo iz tih njenih lijepih usta. Cijelo vrijeme bio sam slijep i vrtio se u krug spašavajući vezu koja je od početka osuđena na propast. Nesvjesno sam uništio dušu koja je i sama po sebi bila u komadićima zbog teške prošlosti.

Sklonim se s kiše i sjednem na stepenice pred ulazom u zgradu.

Je li uopće moguće da me voli? To su tako teške i ozbiljne riječi. Čine se tako jednostavne, a toliko ih je teško izgovoriti. Ali najteže je dokazati ih. Ne može ona voljeti nekoga kao što sam ja, to zvuči suludo. Pa samo sam joj probleme donio, od početka.

A opet, njeno lice, suze... Zvučala je toliko iskreno i ranjivo. Kad se sagleda iz šire perspektive, to čak i ima smisla. Sjećam se trena kad sam ju poljubio. Bio sam svjestan, samo je mojim postupcima upravljao alkohol. Ali ona nije bila pijana. Uzvratila je poljubac koji je trajao kao vječnost, pun nekakve strasti koja je isplivala niotkud, iz mržnje.

Pokvarila mi je planove i okrenula život naglavačke s nekoliko riječi. Kako me mogla zavoljeti? Mene! Znam da je prošla kroz svašta, ali zar se morala još više uništiti i zavoljeti nekoga tko joj je nanio još veću bol? Ne želim ni razmišljati koliko je povrijeđena.

Samo želim znati gdje je, je li pokisla ili je našla zaklon. Ironično, ova glupa kiša podsjeća me na večer kad smo se upoznali. Ne znam mogu li to uopće nazvati upoznavanjem. Hodala je sporo po kiši i bila je mokra kao miš. Sažalio sam se nad njom i pitao da ju povezem, a ona je pomislila da sam manijak. Nasmijem se na samo sjećanje na tu večer. Znao sam da ju moram nagovoriti da ju ipak povezem, toliko mi je bila zanimljiva činjenica da me se bojala. Zabavljao sam se dok sam ju zezao. A pojma nisam imao što se krije ispod hladne i uplašene maske na njenom licu.