Through the dark ~h.s.

~Večer za poker

"You don't always have to do what they want you to do, you know?"

Penjem se uz stepenice u zgradi. Od onog slavnog iskustva neku večer ne pada mi na pamet više ikada kročiti u lift. Naravno, Sarah je bila strašno uzbuđena kad sam joj ispričala.

"Zapela si u liftu s nekim likom?"
Sarah ne zna da ga poznajem od prije.

"Da."

"Ajme to je tako kul, kao u filmovima! Sudbina, curo, sudbina!"

"Ma stvarno kul, uspaničila sam se jer sam zapela u tako malom prostoru."

"I onda te on zagrlio da se ne bojiš, zar ne?"

"Nije." Hladno odvratim.

"Koji papak. Reci mi da si barem razgovarala s njim!"

"Pa, prvo sam se derala na njega jer je samo sjeo na pod. Ali kasnije smo progovorili par riječi, da." Odlučim joj prešutjeti onaj dio gdje sam se nasmijala.

"Derala si se na njega?"

"Da?"

"Ti nisi normalna! Jel zgodan? Znaš šta, ako je zgodan, a ti si se izderala na njega, zadavit ću te!"

"Pa onako, nije loš. Ali nije moj tip."

"Lisa, oprosti što ti moram ovo reći, ali si stvarno nekad glupa!"

Napravim uvrijeđenu facu, ali i ja i ona znamo da se na nju ne mogu ljutiti duže od sekunde.

"I nabavila si njegov broj na kraju? Mislim, vidjet ćete se opet, zar ne?" Pogleda me uzbuđeno.

"Nisam." Ona me samo prostrijelila pogledom i glumila da je ljuta, a onda smo u isto vrijeme prasnule u smijeh.

Niz stepenice silazi starija gospođa, otprilike u ranim šezdesetima s koferom u ruci. Ide dosta polako, muči se s tim koferom da se ne skotrlja dolje.

"Trebate pomoć?"

"Ma nemoj se mučiti, sama ću."

"Nema veze, i tako nemam drugog posla." Potrčim prema njoj i uzmem kofer iz njenih ruku. Za minutu ga spustim niz stepenice, a onda i samoj gospođi pomognem da siđe pred zgradu. Zapuhne me prohladan vjetar. Vani se već polako spušta mrak. Početak je šestog mjeseca,a kao da je jesen.

"Hvala ti zlato, ne znam što bih bez tebe. Ja sam Amelie. Amelie Richards." Pruži mi drhtavu povoranu ruku na kojoj se presijavaju dva zlatna prstena. To je dakle gospođa mrziteljica pasa o kojoj mi je Veronica pričala.

"Lisa Stone." Zapravo mi je draga ova žena i ne vjerujem da ponekad gunđa previše.

"Taman si negdje godina kao moj sin. Koliko ti je?" Upita me s osmijehom.

"Dvadeset."

"Mom sinu je dvadeset jedna. Možda ga i znaš, Steve."

"Steve je vaš sin? O da, upoznali smo se već."

"Drago mi je, bilo bi divno kada bi napokon našao djevojku. Ti bi bila divna za mog sina." Uštipne me za obraz i nastavi "Idem kod sestre sada na tjedan dana i malo sam zabrinuta kako će se on snalaziti sam, smotan je." Slegne ramenima.

"Žurim na vlak, vidimo se Lisa."

"Vidimo se." Krenem prema gore i preokrenem očima. Zar ja i Steve? Ma daj ne. Otključavam vrata stana i u džepu osjetim vibraciju mobitela, stiže mi poruka.

Od Steve, 20:04: Što radiš večeras?

Zaprepasti me ovo pitanje, ali ipak odgovorim.