Through the dark ~h.s.

~Nostalgija

" I still can't believe you're gone, I'd give anything to hear half your breath"

Budim se iz dubokog sna s užasnom glavoboljom. Imam osjećaj kao da mi netko bubnja po glavi.

Polako podignem glavu s jastuka, dok me bol rastura. Nikad više neću okusiti kap alkohola. Pogledam u svoju ruku i na njoj ugledam povez. Sad mi tek ništa nije jasno. Zadnje čega se sjećam je da sam razbila čašu.

Nisam valjda...?

Na sebi imam majicu i hlačice za spavanje. Uzmem ogledalce s noćnog ormarića i pogledam se. I dalje imam šminku na licu, a kosa mi izgleda užasno. Polako se ustanem i krenem prema kupaonici da bih skinula šminku, dok se držim za glavu.

Izlazeći iz kupaonice, na stoliću pored kreveta ugledam pecivo, tabletu i čašu vode. Nisam gladna, ali na silu pojedem pecivo kako bih popila tabletu. U glavi mi se vrti milijun pitanja. Kako sam u onakvom stanju dospjela u hotel? Kako sam se uspjela presvući? Tko mi je previo ruku i ostavio pecivo i tabletu? Upali mi se lampica i sjetim se jedinog logičnog odgovora, Sarah. Ta cura je stvarno uvijek tu za mene, ne znam kako da joj se odužim zbog svega.

Onda se sjetim koliko sam pila. Ne znam što mi je bilo. I sjetim se. David. Godišnjica. London. Na oči mi opet naviru suze. Kako sam mogla i pomisliti da će bijeg od svega riješiti moje probleme? Koga ja zavaravam s glupostima o novom početku?!

Uzmem mobitel u ruke i otvorim galeriju. Slika mene i Davida, prije godinu dana, sretnih. Uslikana je dva dana prije njegove smrti, na našoj klupi. Planirali smo proslavu iznenađenja za njegovu sestru koja je imala rođendan za tjedan dana. Palcem pređem preko njegovog lica na slici. Taj čaroban osmijeh.

I ja sam na slici nasmijana. Taj osmijeh umro je zajedno s njim onaj dan. Moje lice poznaje samo suze. Svi me pokušavaju uvjeriti kako sam mlada, trebam nastaviti živjeti i naći nekog novog jer je to ono što bi David htio.

Eto, došla sam ovdje, u ovaj grad pun smoga i užurbanih ljudi s lažnim osmijesima koje nije briga za svijet oko sebe, važan im je samo posao. Izađem na ulicu punu ljudi, a opet mi se sve čini tako pusto bez njegovih predivnih očiju.

I pomislim katkada da bih mogla početi ispočetka. I krenem, mislim da zaboravljam. Onda dođe samo jedan datum koji me podsjeti na sve što je bilo i ponovno me tuga pokopa.

Gubim se u vlastitim mislima i ne shvaćam da već predugo sjedim na krevetu s njegovom slikom u ruci i plačem. Ugasim mobitel i bacim ga na pod. Zabijem glavu u jastuk i odlučim kako ću ostatak ovog dana, prespavati.

(...)

"Ja se ne sjećam apsolutno ničega od sinoć, nakon što sam razbila čašu" Žalim se, dok Sarah i ja razgledavamo fotelje za moj novi stan.

"Razbila si čašu? Ma daj!" Zeza me i pravi se da ništa ne zna.

"Šalu na stranu, ne znam što bih da tebe nije bilo tamo."

"Ne kužim?" Pogleda me zbunjeno kao da nema pojma o čemu pričam.

"Dovela si me u hotel, previla ruku, ostavila pecivo, vodu i tabletu..." Pokušavam ju podsjetiti.

"Ne, nisam. Previla ruku? Što ti je bilo s rukom?" I dalje me gleda kao da sam luda.

"Kao da ne znaš, posjekla sam se na krhotine od čaše. Cijenim što pokušavaš učiniti da zaboravim na sve tako što se praviš da ne znaš što je bilo, ali svjesna sam svojih grešaka i na njima učim. Uostalom, ako mi ti nisi pomogla, tko je? Superman?" Kažem sarkastično, ali ona je i dalje ozbiljna.

"Lis, očito si popila toliko da umišljaš stvari. Mislim, ja bih voljela da sam ti pomogla i sve to, ali ja sam tad otišla na toalet i nemam pojma što se događalo. Kad sam se vratila,tebe nije bilo. Mislila sam da si sama otišla, a nemam pojma o tome da si razbila čašu i još se posjekla."